Kako su transsaturni uvedeni u astrologiju

---

PLUTON

Otkriven 1930. godine, tada se nalazio na 18° Ca, retrogradan. Sada znamo da mu je za tranzit kroz znake zodijaka potrebno od 12 do 32 godine, pri čemu mu je za kompletnu revoluciju potrebno 248 godina. Pa ipak, već 1932. godine Fritz Brunhuber piše prvi članak o novootkrivenom transsaturnu, dodjeljujući ga znaku Škorpiona. Međutim, njegovo mišljenje ne dijele ostali uticajni astrolozi Njemačke pa dolazi do žučnih rasprava i neslaganja koje se pokušavaju rješiti glasanjem.

Na Brunhuberov-u žalost, ogromna većina članova udruženja njemačkih astrologa (od ukupno 33) glasa protiv prijedloga da Pluton postane novi vladar Škorpiona. Neki od članova ovog udruženja bili su Johannes Wehlow, Karl Brandler - Pracht, Walter Koch, Alfred Witte ... imena dobro poznata bolje obavještenim sljedbenicima tzv. moderne astrologije. Brunhuber ostaje nepokolebljiv i 1934. godine u Nurnbergu iz štampe izlazi njegova knjiga "Der neue Planet Pluto" ("Novi planet Pluton") po kojoj je ovaj transsaturn vladar Škorpiona. Sva proizvoljnost ove tvrdnje i njena apsurdnost postaju očigledne ako uzmemo u obzir činjenicu da je Pluton tek 1984. ušao u znak Škorpiona, svoj navodni domicil. Ipak, Brunhuber je na osnovu (nepostojećeg) iskustva i opservacija ipak zaključio (50 godina ranije) kako između ovog ovećeg komada kamena i leda i Škorpiona postoji prirodni afinitet ... tako je tradicionalni, pravi i jedini vladar ovog fiksnog znaka, Mars, izgubio vjekovni primat i vladavinu u svom noćnom, ženskom domicilu (iskljucivo iz ugla tzv. moderne astrologije posmatrano, podrazumjeva se).

Što je najgore, ideje iz te knjige žive su i danas, tek neznatno modifikovane (knjiga je doživjela ukupno četiri izdanja). Tako je danas Pluton na jednom kraju beskrajnog spektra novotarija moderne astrologije simbol duše, jezgra njenih želja, djela i karme iz prošlih života (Jeff Greene, "Pluto - the Evolutionary Journey of the Soul"), a na drugom kraju on predstavlja Sotonu i pakt koji je svaka duša na zemlji sklopila s njim. Drugim riječima, njegov položaj i aspekti u natalu otkrivaju gdje smo se to i zbog čega "prodali" da bi u ovom materijalnom svijetu od Lucifera dobili nešto zauzvrat (Peter Orban, "Pluto").

Pošto u krugovima moderne astrologije postoji ideja jednakosti između znaka, planete i polja, eto nama jasnog pokazatelja kako su i znak Škorpion i 8. polje postali jasni pokazatelji onog "Luciferskog" u nama ... treba li jasniji primjer pokušaja širenja satanizma kroz (između ostalog) nakaradna učenja ovakvih "astroloških škola"? Krajnje sažeto i pojednostavljeno rečeno, podrazumjeva se. Ima mnogo sličnih gluposti, koje se samo u nijansama razlikuju od navedenog. Ova dva primjera odabrana su namjerno, zbog toga što knjige pomenutih autora i sam posjedujem. Novootkriveni planet je dobio ime zahvaljujući konkursu raspisanom u jednom oksfordskom astronomskom listu. Jedanaestogodišnja Venetia Burney predložila je naziv Pluton (nju je taj transsaturn asocirao na božanstvo iz grčko-rimske mitologije, koju je rado čitala).

Na ovom mjestu bih želeo da iznesem jednu ideju. Pošto su gangsteri iz USA, kao i tadašnji evropski diktatori u usponu, Adolf Hitler i Benito Mussolini očajnicki trebali neki nov, tajanstven, mračan i moćan planet koji će ih u analima astrologije ovjekovječiti i vjerno opisati, velikodušno su potplatili uredništvo tog astronomskog časopisa da prihvati, u stvari, njihovu inicijativu i "genijalnu" ideju (prijetnje oružjem, konc-logorom, betoniranjem i sl. nisu bile nužne). Djevojčica je, normalno, bila samo maskirano sredstvo za sprovođenje ovoga plana. Naravno, sami su pažljivo i u dogovoru odabrali baš ovaj planet iz grčke mitologije ... tako bar ja na čitav ovaj razvojni put Plutona gledam, čitajuci rezonovanje i argumentaciju onih astrologa koji slijede ideje tzv. moderne astrologije za naziv, vladarstva i osobine koje su ovom transsaturnu pripisane. U tom smislu, iako priznajem da izneta ideja ima i funkciju šaljivog predaha u ovom tekstu, ako "argumenti" iz kampa moderne astrologije mogu nekome (ko ne poznaje ili ne priznaje teorijske i duhovne temelje funkcionisanja prave astrologije) zvučati ubjedljivo i logično, zašto to ne bi bio slučaj i sa ovom mojom "argumentacijom"?

URAN

Uran je prvi ugledao britanski kraljevski astronom John Flamsteed 1690. godine (ukupno ga je posmatrao najmanje 6 puta), ali, pošto nije primjetio njegovo kretanje, zaveo ga je u katalog zvijezda pod nazivom 34 Tauri. U toku slijedećeg vijeka nekoliko astronoma je zabilježilo njegovu poziciju, među njima je najnesretniji svakako bio Francuz Le Monnier. On je Uran posmatrao 8 puta u roku od 4 nedjelje (a ukupno najmanje 12 puta od 1750. godine do zvaničnog otkrića), ali nije shvatio da gleda novi planet jer je dotični "pobunjenik" i "revolucionar" tada bio u stacionarnoj fazi. Zbog toga je neshvatljivo da se u vrijeme stvarnog otkrića Urana (1690) nije desila nijedna velika revolucija (ona u Engleskoj se već okončala, a američka i francuska malo su više kasnile za ovim navodnim vjesnikom "novog doba" i "napretka", "slobode i jednakosti"). Izgleda da njegovo dejstvo, uprkos onoga što moderna astrologija tvrdi, nije bilo niti brzo niti iznenadno ... zaista čudan neki planet, gotovo ljudske osjetljivosti, pošto je on prvo morao biti zvanično proglašen novim otkrićem i zvanično dobiti naziv Uran da bi mogao početi dejstvovati. Primjetićemo da ne postoje paralele u tom smislu sa 7 planeta tradicije. One nisu počele djelovati tek nakon dobijanja imena i vještački konstruisanih osobina koje navodno posjeduju, a koje bi bile plod mješavine ideja nove epohe "Prosvjećenosti", iskrivljene grčko-rimske mitologije i još ponečega ... kao njihove "moderne više oktave" - Uran, Neptun i Pluton.

Zvanično otkriće se, u stvari, pripisuje Williamu Herschel-u koji ga je (ponovo) "otkrio" 13. marta 1781. godine. Sve do maja te godine, bio je ubjeđen da je otkrio novi komet. Tada je intervenisao poznati francuski lovac na komete Charles Messier i ispravio njegovu zabludu. Herschel je novu planetu nazvao Georgium Sidus po engleskom kralju Georgu III, koji mu je za ovo otkriće dao stipendiju i titulu. Sve do 1850. godine, ovaj naziv se upotrebljava u "Nautičkom almanahu" ("Nautical Almanac").

Naziv Uran predložio je Nijemac Johann Bode odmah po zvaničnom otkriću, pozivajući se na grčku mitologiju. Njegovo rezonovanje bilo je slijedeće: poredak planeta od Marsa do Urana predstavlja generacijski poredak bogova, pošto je Uran mitološki otac Saturna, "logično" je stoga da Uran bude slijedeći planet u nizu, pošto je "iznad" Saturna. Međutim, šta ćemo sa tom "logikom" u slučaju Neptuna (Posejdona) i Plutona (Hadesa) koji su otkriveni kasnije i dalje su od Urana, nikako se ne uklapajući u takav "poredak", pošto su to nazivi božanstava koja su u mitologiji u stvari bila djeca Saturna (Kronosa) i, stoga, braća Jupitera (Zeusa)?! Zatim, po mitologiji, Uran je bio taj koji je savršeno igrao ulogu tiranina, zatvarajući svoju djecu (titane) kojom nije bio zadovoljan, u utrobu njihove majke, a svoje žene Gaie. Uran je navodno, po mitologiji, bio prvo božanstvo (bar po tumačenju "modernih" astrologa). To, međutim, nije tačno. Prvo je vladao Chaos, iz njega je nastala Gaia (zemlja), ona je rodila Urana (nebo), koga je kasnije uzela za muža i s njim izrodila mnogobrojno potomstvo titana.

Navodni pobunjenik, Uran, to uopšte nije bio, mitologija o tome dosljedno ćuti. Ali mašta "modernih astrologa" je neiscrpna kada treba stvoriti pokrića za vlastite neodržive "astrološke" teorije. Ko se u stvari prvi pobunio ako ne Saturn (Kronos), koji je po nagovoru svoje majke Gaie srpom odrubio Uranove genitalije, rušeći tako njegovu tiraniju i preuzevši vlast u svoje ruke? Dalje od ovoga momenta nam mitovi ništa više ne kažu o Uranu, tobožnjem revolucionaru i borcu protiv despotije ... ali o svemu ovome više i iz apsurdnog ugla "modernih" autora, u nastavku ovog teksta.

1780-te nisu baš predstavljale vrhunac astrološkog stvaralaštva i izdavaštva u Engleskoj i malo je novog pisano i objavljeno sve dok, početkom XIX vijeka, Robert Cross Smith (1795 - 1832), prvi Raphael i jedan od sedmorice engleskih astrologa koji će tokom 19. vijeka pisati pod tim pseudonimom, nije pokrenuo stvari s mrtve tačke. Znamo da se Uran postepeno počeo koristiti u astrološkim analizama, vremenom mu je dodijeljen i domicil u znaku Vodolije. Ko je s time započeo?

Astrolog Robert Hand, u intervjuu datom Judi Vitale 1996. godine, spominje prvog Raphaela u tom kontekstu i kaže:

"Njegovo rezonovanje išlo je ovako - pošto Merkur vlada Djevicom, Venera Vagom, Mars Škorpionom, Jupiter Strijelcem, Saturn Jarcom, iz toga proizlazi da novi planet mora vladati Vodolijom"

U skladu sa tom pogrešnom "astrološkom logikom", Neptun je kao domicil dobio Ribe, ali je kod Plutona nešto pošlo naopako pa je, umjesto u Ovna, neočekivano i mimo dotadašnje "logike", "sletio" u Škorpiona. Za pretpostaviti je da se Pluton sam "izjasnio" da tako želi i otkrio svoju namjeru Fritzu Brunhuber-u (medijumskim kanalima, podrazumjeva se), zbog čega se ovaj tako žestoko borio, sam protiv svih i na kraju uspio da Plutona "udomi" tamo gdje mu je zapovjeđeno. Naravno da je uspio - uzeli smo k znanju, jer nam tako naše "moderne" kolege astrolozi kažu, da Pluton raspolaže praiskonskim i neiscrpnim rezervoarom krajnje suptilne, ali nadasve sugestivne, neodoljive, manipulativne psihološko - seksualne energije. Ona marsovska (svakako već demode, dotrajala i zamorena) je u poređenju sa takvim prekambrijskim bujicama sirovog i surovog erosa i tanatosa samo jedan jadan, impotentan mali ispljuvak. Ali, da se vratimo nazad Uranu ...

Kasniji astrolozi, još na samom kraju XIX vijeka, ipak, nisu svi dijelili njegovo (Raphael-ovo) mišljenje. A.J. Pierce, poznat i pod pseudonimom Zadkiel, u "Udžbeniku astrologije" iz 1879. godine saopštava:

"Neki današnji astrolozi dodijelili su Uran Vodoliji, lišavajući tako Saturna njegovog dnevnog domicila, ili prisiljavajući ga na partnerstvo. Ipak, dok nas iskustvo ne nauči u kojim znacima su Uran i Neptun najuticajniji, ja odbijam da prihvatim tako brzoplet pokušaj zbrinjavanja beskućnika - lutalica."

.

Walter Gorn Old, koji je pod pseudonimom Sepharial pisao od 1864. do 1929. godine, nije prihvatao ideju da Uran vlada Vodolijom. U svom "Astrološkom priručniku" iz 1898. godine on kaže da je "domicil Urana neodređen, iako je najbolje položen u vazdušnom triplicitetu.".

Posljednji Raphael u nizu, Robert Thomas Cross (1850 - 1923) napisao je u "Horarnoj astrologiji" iz 1883. godine da je Vodolija domicil Urana, a u "Ključu za astrologiju" iz 1891. godine na str. 27/28 počinje biti defanzivan po tom pitanju i kaže:

"Bilo je negodovanja zbog moje dodjele Urana Vodoliji. Ja ne mogu naći nijedan razlog da promijenim svoje mišljenje jer Vodolija je naučni znak, koji voli sve što je neobično, čudnovato kao i kopkanje po okultnim naukama. Uran je po svojoj prirodi tome veoma sličan."

Egzaltaciju Urana vidio je u Škorpionu, a radovanje u Vagi i Škorpionu, najveće slučajno dostojanstvo kad je položen u 9. polju horoskopa. "Horarna astrologija" iz 1896. godine (W.J. Simmonite) takođe zastupa stav da Uran vlada Vodolijom. Ipak, čak još i 1909. godine Alan Leo napisao je u knjizi "Astrologija za svakoga" da "astrolozi nisu dodijelili Uran ni jednom znaku, iako je Vodolija kao njegov domicil često predlagan."

Ali, ostaje pitanje - ko je prvi dao ovakav prijedlog?

Prvi Raphael, u svom "Astrološkom priručniku" iz 1828. godine jasno kaže da Saturn vlada Vodolijom. On spominje Urana, ali kaže da, pošto je nedavno otkriven, niko nije iskusio više od njegovog poluciklusa. Po njegovom iskustvu, i iskustvu drugih astrologa, Uran se ističe po svojim "zlim i nesretnim efektima". Njegovu prirodu opisuje kao "ekstremno frigidnu, hladnu, suvu, lišenu svakog ohrabrujućeg i pozitivnog uticaja" karakterišući njegov uticaj kao kombinaciju Saturn/Merkur. Dodaje da postoji razlog za pretpostavku kako ima poseban afinitet sa vazdušnim znacima: Imamo razloga da mislimo (na osnovu proučavanja nekoliko hiljada horoskopa) da se raduje u Vodoliji.".

Veoma je čudan ovaj njegov zaključak da se Uran raduje u Vodoliji, ako uzmemo u obzir činjenicu da je taj "ekscentrični individualista" prvi put nakon svog otkrivanja ušao u Vodoliju tek mjesec dana nakon izlaska "Astrološkog priručnika" iz štampe. U "Astrologu 19. vijeka" iz 1825. godine, na strani 134, on tumači horoskop pada balona. U tom tekstu Uran naziva Georgium Sidus i kaže da vlada 4. poljem (vrh polja pada u Vodoliju). Par strana dalje, u istom priručniku, kaže da "Uran nema kuću koja mu je dodjeljena". Vidljivo je da ga je fantomski i nepostojeći "uticaj" ovog planeta bacao u očaj.

Posljednji Raphael bio je prvi koji je napisao da astrologijom i astrolozima vlada Uran. U svom "Astrološkom vodiču" iz 1879. godine ustvrdio je: "Astrolozi, po pravilu, imaju planet Herschel istaknut u svojim natalima". Ironija (ili, bolje rečeno, tragedija) ne može biti veća. Krio se pod pseudonimom jednog od 7 arhanđela, a znamo da je u tradicionalnoj (pravoj) astrologiji svakoj planeti dodijeljen po jedan. Raphael se dovodi u vezu sa Merkurom, stvarnim vladarom astrologije, a to je Robert T. Cross i znao kada je pseudonim birao, kao i svi ostali prije njega.

Koncept vladarstava, kako nam je prenesen, zapravo podrazumjeva dva zasebna elementa:

1. vladavina znacima, koju sačinjava pet osnovnih dostojanstava (domicil, egzaltacija, triplicitet, termin i lice) kao i uzajamna recepcija;
2. prirodna vladavina, pri čemu se vladavina nekom stvari pripisuje planeti, znaku ili polju;

Sa klasične tačke gledišta, ne postoji kontroverza po pitanju vladavine znakom, osim nekih varijacija u vladarima tripliciteta i dva različita seta termina (tzv. haldejski i egipatski). Mnogi "moderni" astrolozi (od XIX vijeka do danas) pokušavali su da integrišu tri transsaturna u šemu vladavine znacima (prvenstveno dodjeljujući im znake njihovog navodnog domicila i egzaltacije), ignorišući pri tome postojanje ostala tri osnovna dostojanstva.

Premisa moderne astrologije (donekle potpomognuta određenim konceptima klasične filozofije) je da bi se vladarstvo trebalo pripisati na osnovu doktrine afiniteta. Prirodni vladar nekog objekta trebalo bi, shodno tome, biti onaj planet, znak ili polje koji najviše liči na taj objekt (to je filozofsko opravdanje za jednačinu Mars = Ovan = 1. polje), pošto je Mars planet koji najviše "liči" na Ovna i na 1. polje horoskopa. Pa ipak, ovakva filozofska doktrina nije pominjana u klasično doba da bi objasnila ovu pojednostavljenu jednačinu, koja je, ionako, narušila kosignifikatore polja horoskopa.

Jedno pitanje čezne za odgovorom - šta uraditi sa transsaturnima? Dio odgovora bio bi - pripisati im prirodna vladarstva na osnovu doktrine afiniteta, što, ipak, ostavlja dva problema nerješena. Prvi je da je razumjevanje ova tri planeta postalo toliko isprepleteno sa jednačinom planeta = znak = polje da mnogi astrolozi nisu u stanju dati koherentne definicije ove tri planete nezavisno od njihovih tobožnjih ekvivalenata. Rijetko se može naći ozbiljna rasprava o tome kako je moguće izjednačiti tobožnju naglost i nepredvidivost Urana sa fiksnim znakom Vodolije ili navodnu revolucionarno - transformativnu prirodu Plutona sa, isto tako, fiksnim znakom Škorpiona.

Drugi problem je, u stvari, pitanje - da li bi prirodna vladarstva, već pripisana haldejskim planetama, trebalo prebaciti na Uran, Neptun i Pluton? Jedna teorija promovisana u krugovima moderne astrologije je da ova tri transsaturna predstavljaju "više oktave" Merkura, Venere i Marsa. Ako je to tačno, onda bi prijenos prirodnih vladarstava od ove tri planete tradicije ka transsaturnima morao biti jasno vidljiv. Međutim, priložena tabela će pokazati da to nije slučaj!

Napomena: ukoliko koristite mobilni uređaj, za prikaz cele tabele, skrolujte je u levo, ili rotirajte mobilni uređaj.

U tabeli su upoređena vladarstva koja je planetama pripisao Rex Bills, kao predstavnik tzv. moderne astrologije i Al-Biruni, kao predstavnik astrološke tradicije. Prikazuje samo one slučajeve u kojima se prirodna vladarstva pripisana transsaturnima poklapaju sa onima koja je planetama tradicije pripisao Al-Biruni. Da je teorija "viših oktava" tačna, jasno bi bila vidljiva pretežna smjena vladarstava od Merkura ka Uranu, Venere ka Neptunu, Marsa ka Plutonu. Kao što se može primjetiti, to nije slučaj.

Pluton i Neptun, što je očigledno, najviše značenja vuku iz atributa pripisanih starom malefiku, Saturnu, pa bi po toj logici oni trebali biti njegove "više oktave". Neptun je jasan "produkt" kombinovanih atributa Mjeseca/Saturna, što je iz ugla moderne astrološke teorije neprihvatljivo, ali činjenice su činjenice.

Tabela, također, jasno ruši tvrdnje zastupljene u tzv. modernoj astrologiji da je Neptun zamijenio Jupitera kao vladara Riba, Pluton Marsa u Škorpionu, Uran Saturna u Vodoliji.

Autor: Goran Končar