Astrološka simbolika u Platonovoj filozofiji
Prema nivou saznanja stvarnosti, osnovi i metodi proverljivosti tog saznanja, astrologija se pozicionira negde između filozofije i religije jer se njen nivo saznavanja jednako može kvalifikovati i kao pretpostavka i kao verovanje. Temelji se na razumu i motivaciji i proverava, najčesće, prema logičnosti. Ovo poslednje astrologiju približava filozofiji, dok je nivo saznanja više vuče ka oblasti religije. Osnovne pretpostavke na kojima se zasniva predmet astrologije jesu: da je svemir savršeno uređen, koherentan i povezan sistem; da su svi događaji usklađeni sa kretanjem nebeske sfere, odnosno, objektima na nebeskoj sferi, da svi nivoi kosmosa funkcionišu prema simpatičkom principu i da astrološko razmišljanje polazi od osnovnih ontoloških vrednosti (načela) čija arhetipska osnova predstavlja plan uređenosti univerzuma i stvarnosti.
Danas o Platonu često možemo čuti da je bio najbolji Sokratov učenik. Na ovaj način, vrlo brzo, vremenski i kulturološki lociramo ovog, za astrološku misao, najvažnijeg filozofa. Pisao je u formi dijaloga i najpoznatiji je po svojim vrlo specifičnim argumentima kojima je osnažio Sokratov stav o ispravnom etičkom poretku i jednoj istini. Već na ovom nivou reprezentacije astrološki je lako postati inspirisan u pravcu solarne simbolike i pokazaće se da je Platonova filozofija, astrološkom terminologijom opisana, izrazito muška i primarno solarna jer insistira na strukturi i poretku.
U svrhu svoje argumentacije Platon je osmislio jednu ontološku podelu stvarnosti na njen vidljivi i nevidljivi deo koji se sadrži u idejnoj, odnosno, duhovnoj stvarnosti sveta ideja. Na ovom nivou Platon, zapravo, stvarnost razdvaja na njen pojavni oblik i svet planeta i njen idejni oblik i svet Sunca. U astrologiji Sunce je to koje se dovodi u vezu sa idejom i inspiracijom, duhom i dematerijalizacijom. U dualnom svođenju ove Platonove misli možemo poći od Sunca (svet ideja) i ići ka svetu refleksije tih ideja (Mesec) ili od Sunca (svet ideja) ka Saturnu (manifestacija ideja, početak, postojanje). Ideje za ovog filozofa predstavljaju nepromenljive i objektivno postojeće entitete. Njegove ideje su neka vrsta “nacrta” i modela iz kojih stvari nastaju. Platonova ideja nije pojmovni proizvod razuma, već nešto što stoji izvan razuma, objektivno u odnosu na njega.
Platon je prvi koji je razum odvojio od njemu nadređenog uma iz kojeg ontološke vrednosti (ideje) kvalifikuju stvarnost prema nepromenljivim postulatima. Tako, razum u astrologiji simbolizuje Merkur, dok je um pod solarnom signifikacijom ili, u finijem doterivanju, Merkur je razum, a Jupiter je viši um. Posrednik je uvek Mesec koji prvo svetlo (Sunce, ideja) provodi, reflektuje ka derivativnim nivoima postojanja (planete). Svetla na ovaj način, ovim redosledom, distribuiraju polazne kvalitete na pojavni svet prema vrsti vrline. Mudrost je pod signifikacijom Sunca i Jupitera, ali da bi se manifestovala njena distribucija, kao i u svemu ostalom, kreće se od posrednika Meseca ka referentnim planetarnim principima Merkura i Jupitera. Merkur, tako, iz niže, unutrašnje sfere korespondira Jupiteru sa istoimenog broja superiorne sfere (razum-um) pa je za pretpostaviti da se mudrost ove vrste sagledava iz veze ove dve planete i kvaliteta samih luminara.
Priču o idejama Platon razvija kroz alegoriju o pećini u kojoj su ljudi privezani i okrenuti ka njenoj unutrašnjosti. Vatra gori iza njih bacajući senke na zid ispred njihovog vidika tako da oni vide samo to i ne znaju za drugo. Na ovaj način Platon objašnjava naše postojanje u ovom životu i ono što je istom referenca, što mu prethodi i iz čega se isti formira. Ako bi se desilo da se neki čovek oslobodi i izađe iz pećine video bi jednu bitno drugačiju stvarnost. Na ovaj način Platon opisuje uzdignuće čoveka iz materijalne stvarnosti ka svetu ideja.
I ovde uočavamo solarnu suštinu njegove filozofije koja bi se lako mogla dovesti u vezu i sa pričom o tački fortune i tački duha, sa lunarnom tačkom (senke na zidu) i solarnom tačkom (izlazak iz pećine, pozadinska vatra u priči). Tako fortuna negde simbolizuje naše iskrivljeno poimanje stvarnosti i vrednosti koje nas formiraju i motivišu u životu, a duh naše pravo dostignuće i našu suštinu koju, najčešće, ne prepoznajemo na nivou razuma. Tako naša natalna lunarna tačka postaje signifikator materijalne zavisnosti koja ima daleko širu implikaciju od puke žudnje za materijalnim bogatstvom. Vođeni, da upotrebimo alegoriju senki na zidu, iskrivljenom percepcijom stvarnosti i sistemom njenih vrednosti vrlo lako se vezujemo za istu na jedini mogući način čime se naša psihologija oblikuje u pravcu zavisnosti. Iz ovog razloga neki tačku fortune razumeju kao uticaj koji na nas ostavlja svet u kome živimo, vrednosti koje ka nama dolaze iz spoljašnjeg okruženja, prosto trendovi vremena i društva u kojem se formiramo kao individue, dok tačka duha, solarna tačka ili tačka Platonovih ideja, simbolizuje uticaj koji čovek ostavlja na svet u kome živi, onaj vrlo individualni, kreativni pečat koji ostaje i posle smrti. Baš kao i senke na pećini u odnosu na vatru koja ih stvara i tačka fortune je, zapravo, odraz tačke duha. Mogli bi se lako pokrenuti i u obrnutom smeru pa tačku duha percipirati kao odraz, ali u kontekstu Platonovog koncepta ovo nije moguće.
Da bi se ovo bolje objasnilo neophodno je definisati ideju. Ideja je koncept i mentalna impresija. Prema nekim definicijama ideja je i predstavljena slika nekog objekta. U apstraktnijem, filozofskom konceptu, ideja nije to, ona je ontološki kvalitet postojanja, jedan od tih kvaliteta onako kako Platon to objašnjava. Ideja se rađa često refleksno, iz spontanosti. Sve navedene osobine, i slika objekta, i ontološki kvalitet, i sponatana inspiracija jesu čista solarna stvar u astrologiji. Da se radi o solarnom kvalitetu govori i to da se ista ne može saznati čulima, ne može se videti, čulno opaziti. Jedino što može jeste da se shvati umno, na prvom inspirativnom nivou.
Platon upućuje na put ka ideji preko dijalektike, argumentovane, detaljne rasprave o nekom pitanju. Otkrivanju svrhe nekog predmeta, odnosno otkrivanju razloga zbog čega je nešto dobro da bude takvo kakvo jeste, mi pristupamo isključivo umom jer su svrhe stvari poznate samo umu dok su stvari same po sebi poznate iskustvu. Svrha filozofije je obnova tog prvobitnog božanskog plana u pravcu povezivanja stvari prema prvobitnoj ideji. Istu ovu svrhu nalazimo u interventnoj, remedijalnoj astrologiji. Najočigledniji primer je vladar geniture i afirmacija njegove simbolike u stvarnosti predmeta referentne horoskopske karte.
“Država” je njegovo najkontroverznije delo sa brojnim saturnijanskim karateristikama. Platon ovde traga za idealnom državom čiji se poredak zasniva na tri odvojene klase, klasi filozofa (upravljača), klasi vojnika (zaštitnika) i klasi proizvođača (robova). Nije teško povezati ovaj koncept sa tri astrološka elementa, vazduhom (filozofi), vatrom (vojnici) i zemljom (robovi). Kreativni, vodeni element nije kvalitet prihvatljiv njegovoj logici. Aristotel je, za razliku od njega, imao daleko racionalniji pristup pitanjima državne strukture verujući da idealna država nije moguća. Aristotelovo društvo podeljeno je na dve klase, klasu upravljača i klasu robova i čini se da je ovaj koncept daleko lakše astrološki uobličiti prema podeli na muške (upravljačke) i ženske (robovske) znake ili na muške (vatra i vazduh) i ženske (zemlja i voda) elemente.
U Platonovoj državi svako radi ono za šta je sposoban, sloboda izbora nije dozvoljena. Bogatstvo i siromaštvo, takođe, nisu dozvoljeni, svako dobija dovoljno za osnovne potrebe. Porodice, praktično, nema. Žene se sparuju s muškarcima iste klase, ali se ne sparuju samo sa jednim pa su i deca zajednička, pripadaju zajednici. Brak između jednog muškarca i jedne žene tako ne postoji do kraja reproduktivnog perioda žene, posle čega postaje moguć. Surovost i rigidnost ovog koncepta najviše se pokazuje u razmatranju zdravstvene nege koja, prema njemu, treba da postoji samo za vitalne i snažne. Bolesnima i hendikepiranima se pomoć ne pruža i oni se prepuštaju smrti. Ovde je iz solarnog idealizma Platon “pao” na saturnijanski totalitarizam jer njegova država nije ništa drugo do intersubjektivna kategorija, sistem koji funkcioniše nezavisno od afiniteta i htenja pojedinca i u kome ne postoji ni autonomija društva, ni autonomija pojedinca. Sve je podređeno državi kao subjektu.
Njegovo idealističko (solarno) razumevanje sveta ogleda se i u učenju o spoznaji koje je moguće jedino putem mišljenja. Svet ideja se jedino na taj način može “videti”, dok materijalni svet spoznajemo čulima. I ovde se vraćamo na prvobitni dualistički koncept solarnog i lunarnog, odnosno, solarnog i saturnijanskog. Usko vezana za ovo učenje je i “teorija sećanja”. Platon je verovao da se putem dijalektike ljudska duša podstiče na zaboravljeno sećanje na svet ideja jer je duša u tom relmu obitavala pre pada u telo. Tako mi, zapravo, u životu ne spoznajemo ništa novo, već se vraćamo zaboravljenom. Ovo je izrazito lunarno-saturnijanski koncept relativizacije pravca koji se manifestuje u analogiji sa Platonovom spoznajom prema zaboravljenom. Tako i Mesec prema Saturnu jednako može biti prva ili poslednja sfera u zavisnosti da li se ide iz pravca rođenja ili smrti, odnosno, iz pravca spoznaje ili sećanja. Pozadina ove delineacije je solarna referenca i svet zaboravljenih ideja.
Idealistička, solarna priroda Platonove filozofije najbolje se ogleda u njegovim rečima:
"Dok u državama filozofi ne postanu vladari, ili dok sadašnji vlastodršci ne postanu pravi i dobri ljubitelji mudrosti, i dok politička moć i ljubav prema mudrosti ne postanu jedno, neće prestati nesreće ne samo za države nego ni za ljudski rod."
Platonova bliska veza sa pitagorejcima ogleda se u prepoznavanju Platonove uloge u stvaranju jedne stroge filozofije matematike vrlo bliske pitagorejskim načelima. Platon je brojevima i geometrijskim figurama, tzv. matematičkim bićima i matematičkim relacijama, dao posebno značenje i posebnu ulogu u strukturi svega postojećeg. Matematička bića i matematičke relacije Platon vidi kao medijatore između idealnog sveta ideja i ovog sveta. Ono što astrologija dodeljuje planetama, odnosno, planetarnim sferama, Platon daje matematičkim bićima. Iz ove relacije između planeta sa jedne i brojeva i geometrijskih figura sa druge strane, razvila se mistična, ezoterijska matematika afirmisana u širem zamahu od strane pitagorejaca i kroz zakon tetraktise koji predstavlja zbir, redosled i odnos četiri prva broja dekade 1+2+3+4=10.
Ovaj zakon objašnjava matematičke odnose u univerzumu. Dinamizam tetraktise ispoljava se u progesiji od prvog broja preko formule 1, 1+2, 1+2+3. Harmonija progresije je treći deo ovog zakona koji je Pitagora formulisao. Cela tetraktisa, kroz niz kombinacija, ima direktnu astrološku simboliku. Najosnovnija se ogleda u povezivanju brojeva dekade i planeta prema planetarnom poretku dok podzakon progresije tetraktise astrološku analogiju ima u četvoroelementalnoj podeli sublunarnog sveta. U skladu sa celom svojom filozofijom Platon je verovao da se matematička bića mogu predstaviti konceptualnim modelima, ali da se ta bića ne mogu razumeti ukoliko se ne veruje da su ti modeli samo blede kopije prave prirode tih bića. Za snalaženje u matematičkim stvarima nižeg nivoa, tj. za snalaženje u konceptualnim modelima, zadužen je razum, dok se umom percipira prava priroda matematičkih relacija, brojeva i figura. I ovde, nanovo, nailazimo na solarno-merkurijanski odnos, odnos uma i razuma, odnosno, na jupiterijansko-merkurijanski odnos po istom osnovu.
U poznim životnim godinama Platon je napisao svoj čuveni “Timaj” u kojem po prvi put počinje da govori o graditelju svemira, Demijurgu, majstoru i matematičaru koji je načinio naš kosmos na osnovu idejnog uzora i procene da je red bolji od nereda. Ovakav Platonov bog je čisti, rigidni, saturnijanski bog koji se rukovodi prema solarnoj referenci (idejni uzor). Za razliku od biblijskog boga, Platonov bog svet nije stvorio iz ničega. On je sredio postojeći haos prema idejnim matematičkim načelima. Platonov Demijurg je inicijalni inspirator dualističke ezoterije, bog Saturn iza kojeg kasnije počinje da se prepoznaje pravi solarni bog oličen u Platonovom svetu ideja.
Prvi element Demijurgovog kosmosa čine geometrijska bića - trouglovi. Iz ovih su sačinjeni pravilni poliedri: tetraedar, oktoedar, ikosoedar (čiji obim sačinjava 20 trouglova), heksaedar (kocka) i dodekaedar (čiji obim sačinjavaju 12 pravilnih petougaonika). Ovi su poliedri kasnije dobili naziv "pet Platonovih tela". Prva četiri odgovaraju vatri, vazduhu, vodi i zemlji. Tetredar je oblik vatre, oktaedar vazduha, ikosaedar vode i kocka zemlje. Dodekaedar se pripisuje eteru, primordijalnom elementu eteričnih sfera, koji se u astrologiji magije povezuje sa planetom Merkur.
Za Platona je vrlo karakteristična trojna kvalifikacija svakog pojedinačnog elementa. Dok većina astrologa elemente razlaže na dva kvaliteta (toplo i hladno - vlažno i suvo), Platon im dodeljuje po tri. Tako vatra za osobine ima svetlost, tankoću i pokretljivost, zemlja tamu, debljinu i tišinu. Vatra i zemlja su opozitni elementi, dok druga dva pozajmljuju kvalitete od njih. Vazduh od vatre uzima tankoću i pokretljivost, a od zemlje tamu (u skladu sa solarnim debilitacijama u vazdušnim znacima i snagom tamnog Saturna). Voda pozajmljuje dva kvaliteta od zemlje, tamu i debljinu, a pokretljivost od vatre (snaga vatrenog Marsa u ovom znaku). Ipak, u kvalitativnom poređenju elemenata vatra i zemlja su duplo kvalifikovane u snazi pa je tako vatra duplo tanja od vazduha, tri puta pokretljivija i četiri puta (koji odgovara maksimumu kvalifikacije) svetlija. Vazduh je duplo svetliji, tri puta tanji i četiri puta pokretljiviji od vode. Voda je dva puta svetlija od zemlje, tri puta tanja i četiri puta pokretljivija od nje. Ono što je vatra vazduhu, vazduh je vodi, a voda zemlji i obratno.
U dijalogu “Simposium” razrađuje se još jedan veoma poznat koncept koji potiče od ovog filozofa. Platonska ljubav objašnjava mogućnosti začinjanja ljubavi i njene evolucije u seksualnom i neseksualnom smislu jednako (suprotno savremenom razumevanju ovog koncepta). Ljubav je u ovoj priči zapravo sredstvo ascenzije duše kao božanskom pa se prava ljubav dešava onda kada je osoba drugom osobom inicirana u ovaj duhovni proces. Ljudi koji nas približavaju solarnoj vertikali jesu ljudi koje istinski i volimo. Ona je kod Platona inicirana senzualno, ali kulminira u vrlo duhovnoj ravni i čini se da ovaj koncept ima veze sa ciklusom Sunca i Venere, njenim helijačkim fazama i dostizanjem kulminacije kroz vrlo redak kazimi tranzit.
Autor: Nataša Karalić Koprivica