Slika

Astrologija i magija

O prirodi astrološkog i magijskog mehanizma


"Pikatriks", najznačajnije delo srednjovekovne i renesansne magije, napisano u X veku u arapskoj Španiji (Andaluziji), za razliku od ostalih grimoara tog vremena, veliki uvodni deo posvećuje filozofiji magijskog delovanja. Sam uvod jeste prvi od tri velike celine koje, svaka za sebe, predstavljaju uslov za magijsko delovanje. Filozofski uvod govori, zapravo, o nužnosti postojanja modela prema kojem će magičar svoj um usmeravati u ritualima kako bi otklonio prepreke za realizaciju željenog cilja. U poznatoj i popularnoj priči o Jednom, iz kojeg se nižu descenzivno različiti nivoi postojanja (novoi bića), autor nas upoznaje sa višebrojnim stepenima postojanja koji su, u procesu pristupa celoj ovoj stvari, esencijalni preduslov za mogućnost otkrivanja čuda u svakom momentu i svakoj pojedinačnoj stvari ili situaciji. Autor u uvodu, koji to zapravo i nije jer po obimu prevazilazi svrhu i formu uvoda, na više mesta naglašava da je ovo znanje o odnosima između nivoa bića glavni ključ magije. Dakle, ne ni elekcija (astrološki odgovarajući momenat koji mora biti u saglasnosti sa prirodom magijskog cilja), ne ni prateći rituali (talismani, figure, aksesorajz obreda, magijski pečati, brojevi i invokacije), već model u okviru kojeg se um magičara kreće prateći uputstva iz priloženih recepata.

"Još jednom, fokus je na odnosu između Jednog i mnoštva, na osnovu kojeg mag teži da postane odraz (ogledalo) tih odnosa udružujuci sebe sa svojim Almutenom, planetarnim vladarem svog natala (koji simbolizuje dajmona pratioca, anđela čuvara, centralnu temu svrhe sadašnjeg života, glavni čvor sudbine itd.) u cilju reprodukovanja jedinstva makro i mikrokosmosa."

Kod savremenih lajfkoučinga dominiraju tehnike verbalnih samoubeđivanja kroz formu ponavljanja tipa "svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem". Svaka reč je prazna ukoliko nije praćena sadržajem duha koji je vođen verom nastalom iz razumevanja i znanja o modelu svega postojećeg.

Pikatriks je izuzetno bogato delo, nabijeno detaljima, ali početnik se da lako zavarati da je u tim sitnicama sva poenta mogućnosti magije. Rituali, ponavljam, neće delovati nezavisno od asimilacije kosmološkog modela. Asimilacija podrazumeva, ne samo znanje o istom, već i verovanje u isti, poistovećivanje sa istim. Bez toga nijedan čin, ma koliko se dosledno sporovodio prema datim uputstvima, neće dati rezultata. Asimilacija se odnosi i na neomatani tok uma koji više ne poznaje prepreke razmišljanja o realnim mogućnostima ovakvog delovanja. Magijsko delo postaje moguće jedino onda kada prevaziđemo sumnje iz prethodnog traganja za istinom u procesu učenja. Da biste bili astrolog prethodno morate da prihvatite da je astrologija isto što i magija i da su obe moguće ukoliko razumete građevinu unutar koje se um prostire i kreće u cilju postizanja čuda. Ta građevina ima čitav niz "spratova" između kojih postoji jasan odnos. Niži sprat ne vidi jednako kao viši, ali vidi više od sprata ispod sebe. Sami spratovi modeliraju se prema redovima i imenima selestijalnih bića, odnosno, nivoa postojanja.

Što se rituala tiče, istima uvek i obavezno prethodi elekcija koja odražava saglasni kvalitet vremena prema željenom cilju (ista selestijalna vrsta). Sami rituali (i oni se dele na različite vrste u zavisnosti šta deluje na šta) nisu obavezno striktni ako se razume prethodno. Recimo, crveni vosak ili beli vosak lako mogu biti zamenjeni plastelinom iste boje jer svi materijali, sve hemijske supstance, sve tvari pripadaju zemaljskom nivou kojem su svi ostali nivoi nadređeni. Od elemenata, preko planeta, zvezdanog neba i nadmanifestnih predela. Što je nivo kojem se obraćamo viši to je i delovanje jače. Ukoliko ne razumete mehanizam delovanja prema modelu delovanja, nijedan od rituala neće raditi. Takođe, ne samo da je dozvoljeno, već je i poželjno preporučene tehnike zameniti savremenim. Crtež fotografijom, miris irisa fabričkim parfemom, sveću lampom. Nebitno je sve dok isti planetarni simbolizam pokriva alternativno pomagalo. Reč je najjače od svih pa je dobro koncentrisati što više sa različitih nivoa.

Prvi uslov magije je da razumete kako ona deluje i da poverujete bez ometanja da je to tako. Ukoliko i astrologiji i magiji pristupate sa ometanjem sumnje, rezultati izostaju. Onaj ko ne razume o kakvom modelu je reč i kakvom mehanizmu, kod njega sumnja već prevladava i više ništa nije moguće. Takođe, jednom kada se obred sprovede i završe sve radnje, željeni cilj se zaboravlja, odnosno, teži se da se o njemu više ne misli. Nestrpljivost i divinacijsko množenje (otvaram karte, pitam zvezde da li će biti kako sam tražio) onemogućuju realizaciju. Vreme je vrlo relativno i teško ga je projektovati jer se donji spajaju sa gornjim nivoima postojanja tako da ni time, onaj ko je tražio nešto od magičara, ne treba da bude opterećen. Sa verom se sve ostavlja vremenu da pokaže rezultate. Sve što pustiš, tek onda ti dođe.

O sudbini, ni nekada ni danas, nisu mislili svi jednako. Ne samo po osnovu priznavanja ili negiranja iste, već i po pitanju njenog opsega. Kako bi opravdali astrologiju polazimo od razmišljanja o skladnom i uređenom univerzumu u kojem su svi delovi povezani, ali za većinu ta interkonekcija i uređenost ne prelaze granicu mutne predstave da sve to nekako deluje i ništa više od toga. Prirodna radoznalost čovekova ponekad i kod najpovršnijih probije bedem intelektualne uspavanosti ka poželjnim pitanjima kako i zašto nebo deluje na nas, šta je magija, šta astrologija, da li su povezane, kako je moguće da čovek svojim delovanjem utiče na manifestaciju željenih rezultata itd. O sudbini, kako rekoh na početku izlaganja, ne mislimo svi isto. Jedan od trojice iz grčkih starina koje volim da čitam, Plotin je na ovu temu rekao:

"Čovek je podvrgnut sudbini ako je lišen druge (više) duše. Nije sve obuhvaćeno sudbinom. Nerazumni činovi osnivaju se na sudbini. Ona je spoljašnji uzrok. Sudbina je ono što potiče od nižeg, a što je iznad samo je proviđenje (postoji razlika između sudbine i proviđenja). Duše koje su izvan opažajnog sveta prevazišle su sudbinu postojanja. Različite stvari se događaju različitim ljudima nezavisno od toga što su okolnosti iste ili obratno - to je sudbina. Neke duše u potpunosti potpadaju pod vlast sudbine, a druge samo ponekad."

Tu negde, u razumevanju ovog modela, krije se i racionalna osnova za magiju. Podsetiću kratko da astrologija, magija i alhemija ne govore o uzrocima vegetativnog dela sveta, već o zakonu koji povezuje sve ispod Meseca (svet fizičkih zakona) sa svim iznad Meseca i preko granice zvezda nekretnica. Delovati magijski znači prepoznati i priznati taj mehanizam i tu vezu, ne samo manipulisati kroz istu. Zato je astrologija tokom cele svoje tradicionalne istorije bila smatrana magijskom disciplinom. Zaboravite na sile i uticaje kada objašnjavate astrologiju, to je sa modernom naukom sahranjena verzija. Zaboravite i na isključivo fizički unverzum. Da biste danas prihvatili astrologiju, morate joj dati nekakav oblik, konceptualni prostor unutar kojeg se izražava, a koji nije haotičan i uslovljen fizičkim silama jer o uticaju tih sila danas ne govori astrologija, već astrofizika, dve sasvim različite discipline. Prva je divinacijska, mistična, duhovna, druga je naučna, fizička, ili, kako gore piše, iz vegetativnog dela univerzuma čije smo telo prethodno proširili na nefizička "prostranstva" uma.

(Slika: Astrologija i magija) (Slika: Astrologija i magija)

Naučni i astrološki kosmos danas nisu isto, iako fizički i astrološki kosmos jesu povezani prema univerzalnom zakonu. Nije mi namera da "filozofiram u prazno", već da prevedem jedan od tekstova Roberta Henda na ovu temu. Sam Hend je od onih koji, kao i ja, preferiraju i ističu značaj neoplatonizma i renesansnih platoničara, kada je ovo pitanje u naslovu. No, još jednom, to nije i jedina priča o ovoj temi, potrudiću se da jednom stvar objasnim i iz perspektive dominantnog aristotelizma, stoicizma, čak i kineskog daoizma (sličnosti Taoa i Heraklitovog i stoičkog Logosa, jednako i razlike) kada konačno rešim da napišem nešto o Jungu čiji je doprinos celoj stvari iznimno veliki, ali, kao i platonistički, iznimno zanemaren u dubini. Hendove tekstovi su pisani u nepretencioznom stilu, sa namerom da se stvar objasni razumljivijim jezikom. Koliko je ovaj astrolog i istoričar nauke uspeo u tome prosudite sami:

"Smatra se da je prva očigledna razlika između astrologije i magije u upotrebi rituala. Ipak, nije svaka magija zasnovana na ritualima, ali se cini da je ritualnost više vezana za magiju nego za astrologiju. Ovo je istina jedino ukoliko koristite usku definiciju "rituala". Ako pojam proširite tako da uključite sve oblike ponavljanog ponašanja čija je svrha da se fokusira volja ili svest praktičara, onda astrologija itekako podrazumeva i ritual. Praksa se razlikuje od jednog astrologa do drugog, ali je ritual, ipak, prisutan. Gotovo svaki astrološki praktičar ima proceduru za "stupanje u kontakt sa slikom neba". Neretko smo veoma siromašni u pogledu inspiracije i rutine, ponekad sasvim suprotno, veoma smo dobri u tome. Desi se i da nešto drugo pojača našu svest o pitanjima koja su uključena, a fokus pažnje, koji bismo inače postigli kroz proces stupanja u dodir sa kartom, ostvaruje se i pre samog početka.

Tu je i elekciona astrologija, veština izbora pravog trenutka vremena za otpočinjanje nečega. Mnogi misle da je horar najjači magijski vid astrologije. Meni se čini da je to, ipak, elekciona astrologija upravo zato što, kada biramo vreme za akciju, govorimo ili prenosimo prirodu naših namera u astrološki jezik i preduzimamo radnju u određeno vreme. Započinjemo posao, šaljemo pismo, obavljamo telefonski poziv, zakazujemo sastanak, itd. Naravno, imamo Agripinu vrstu magijskih elekcija. Želim da kažem da suština rituala nije u tome da se ljudi obuku u čudne kostime i rade bizarne stvari, već da se ona otkriva u nizu akcija koje su kreirane u saglasju sa namerom i voljom magičara. Ovo se definitivno dešava u elekcionoj astrologiji.

Prirodna magija može da se razume kao manifestacija jezika prirode. Pod tim podrazumevam da okultna svojstva, ili vrline, prirodnih objekata, kao što su kamenje i minerali, biljke i ostalo, nisu toliko fizičke stvari sa fizičkim osobinama, poput mase, gustine, boje, veličine, koliko su neka vrsta nosila putem kojih okultna sila komunicira sa nama kroz prirodu. U sledećem se krije poenta. U onoj meri u kojoj se astrologija razume kao čitanje-prepoznavanje okultnih svojstava planeta, ona se može smatrati oblikom prirodne magije. Onog momenta u kojem astrolog pređe granicu običnog tumačenja ka dubljem otkrivanju skrivenih značenja simbola, on iz prirodne magije zalazi u čistu magiju koja se tiče promene svesti u skladu sa voljom.

Dva su načina da budemo uključeni u magijski proces i kada je u pitanju jezik: možemo da primimo informaciju (čitajući ili slušajući) i možemo da prenesemo istu (kroz pisanje i govor). Astrologija se ponekad koristi samo za primanje ili slušanje: "Šta planete kažu?". Sa druge strane, kada crtamo natalnu kartu ili tumačimo horarnu, mi smo aktivna strana. Kada se magija izvodi, praktikant ne samo da u nekoj meri čita ili sluša, već i govori ili piše. Na taj način astrolog prenosi svojstva skrivena u jeziku i pokušava da dovede do željene promene kroz taj prenos. Veruje se da je ova razlika između aktivnog prenosa i pasivnog prijema jedna od očiglednih razlika između magije i astrologije. Da li je baš tako? Da li je astrologija čisto pasivno čitanje? Već smo videli da nije. Našim klijentima pružamo savete o tome kako da se nose sa okolnostima koje nebo naznačava u njihovim životima. Možemo im davatiti savete o tome kako da stvari rade na najbolji mogući način, ili o tome koje osobe su dobre da se sa njima udružuju, a koje to nisu. Možemo čak da predložimo promene u svesti klijenta koje će uzrokovati da on ili ona doživljava situaciju sasvim drugačije nego što bi inače i na taj način da dovedemo do razvoja i samoostvarenja. Šta je to ako ne menjanje svesti u skladu sa voljom (jedna od definicija magije)

U kom pogledu je to što astrolog radi drugačije od magije? Astrologija može da bude zloupotrebljena kao i magija. Nekoliko puta u istoriji astrologije astrolozi su bili proganjani, ne zato što je ono što su činili smatrano šarlatanstvom, već zato što su davali ljudima savete o tome kako da svrgnu kralja, cara, papu, na osnovu iskorišćavanja okultnih moći astrološkog trenutka. To se u tim vremenima kvalifikovalo kao zločin protiv države od strane neovlašćenih osoba zbog bacanja čini na rimskog cara.

PREŽIVLJAVANJE ASTROLOGIJE I PAD MAGIJE

Ovaj naslov je, naravno, lažan zato što su škole magije žive i zdrave danas kao i nekada, ali je jednako istina da je astrologija preživela mnogo više gotovo netaknuta kao kontinuirana tradicija od većine magijskih škola. Možda je to zato što je astrologija uspela da stvori za sebe iluziju da se razlikuje od magije kao čisto pasivni primalac informacija koje se čitaju u dijagramu. Ako je ovo tačno, a mislim da jeste, onda moderna praksa pomaganja klijentu da postane samoodlučniji kroz iskorišćavanje kvaliteta astrološkog vremena jeste, zapravo, povratak astrologije magijskom delovanju kako je i bilo u drevnim vremenima. Ukoliko čitalac ospori da je psihologija ta koja se koristi u savremenoj astrološkoj praksi, a ne magija, upućujem ga da ponovo razmotri definiciju magije datu od strane Dion Forčun. Osim najgrubljih i najmehanističkijih tipova psihologije, kao sto je bihejviorizam, veze između psihologije i tradicionalnih oblika magije i okultne prakse odavno su zapažene, posebno od strane Junga. I, da, znam da postoje razlike između psihologije i tradicionalnih oblika magije, ali bih želeo da se čitalac fokusira na sličnosti. Dve su najvažnije: magija i psihologija su metode koje se koriste u svrhu promene svesti u saglasju sa voljom. Druga je da su obe discipline došle do sličnih zaključaka o simbolizmu i načinu na koji su različite stvari povezane kroz simboliku. Ovo je posebno primetno kod Junga."

Ukoliko bi se sudbina razumela kao apsolutno restriktivna kontrolna sila svih naših delovanja, onda bi istina bila takva da nijedna naša akcija ne bi bila neophodna jer će se sudbina pobrinuti za sva zadata rešenja. No, ipak, niko od nas, čak i kada veruje u sudbinsku kontrolu najsitnijih poteza, ne leži u krevetu čekajuci da mu sudbina reši životne zadatke, već obavlja dnevnu rutinu, bori se za bolje uslove života i ne razmišlja o kapacitetu dodeljene mu sudbine jer njene granice, ma koliko vešt astrolog bio, ne može da sagleda zbog višeznačnosti slojeva astrološke simbolike. I sudbini odan čovek će uzeti prepisane medikamente da bi ozdravio, poslušati savet prijatelja ili roditelja, promeniti posao i adresu i sve to učiniti bez da čeka da mu sudbina reši stvari. Istina je da svi naši činovi nisu odvojeni od naše sudbine.

Tako ni magija nije nešto protivno njenom toku, već čin koji doprinosi ispunjenju. Razlika je jedino u tome što naši ovosvetovni potezi menjaju stvari unutar fizičkog, čulnog, univerzuma, dok magijski pokušavaju da intervenišu na umnom nivou koji je fizičkom nadređen, ali i teže dostupan. Na kraju, ceremonijalna, kao oblik najviše magije, ne zadire ni u kakve promene u fizičkom svetu, nečijem životu i okolnostima, ne tiče se "bacanja čini", već promene svesti u cilju povezivanja sa božanskim. Magija nije samo čin hokus pokusa iz bajkovite predstave, već racionalna radnja usmerena na povezivanje materijalnih sa duhovnim nivoima putem pojačavanja simpatičke veze u okultnim svojstvima svih stvari, a sa određenim ciljem koji može biti jednako pozitivan i negativan. Racionalnost se ovde razume u tradicionalnom smislu reči, a to znači da univerzumu dajemo matematički uređen oblik i objašnjenje.

Najjednostavniju definiciju magije dao je Artur Versluis. Po njemu, magija je protivprirodno/protivpravno spajanje. Spajaju se nivoi realnosti (pojedinosti iz sublunarnog sveta sa istovrsnim entiteima supralunarnih nebesa), ako prihvatamo da isti postoje. Astrolog čini isto. Nebeski simbol dovodi u vezu sa konkretnom manifestacijom. Magija je svaki čin koji svesno povezuje manifestaciju sa nebeskim simbolom.

"Zaista se svi mudraci slažu u tome da planete imaju moć nad ovim svetom. Sve nastaje i menja se na osnovu kretanja planeta u znacima. Zato mudri shvataju da je osnova magije kretanje planeta." (Pikatriks, knjiga II, poglavlje 1)

PLOTIN

"U veštinama maga sve se svodi na dodir sa zvezdama. Prava magija je prijateljstvo i razdor koji postoje u Svemu." (Plotin)

Kada se govori o odnosu Plotina prema astrologiji, u komentarima istoričara astrologije i nauke najčešće nailazimo na sveden i vrlo oskudan zaključak da je Plotin, uz Cicerona, stoika Panajotija, ponekog rimskog vladara i prvih otaca hrišćanstva, poput Origena i Avgustina, bio veliki protivnik astrologije. U svrhu potvrde mahom se izdvaja zaključak zasnovan na jednom citatu o besmrtnosti duše i nemogućnosti postojanja zla na višim nivoima bića koji Plotin, zbog svoje veličine u poređenju sa obimom dela "Eneada", posvećuje temi astrologije, postaje ne samo vankontekstualno tendenciozan, već i netačan u pojedinostima i celini.

Već u II knjizi sakupljenih misli ovog filozofa, u poglavlju sa naslovom "O tome da li zvezde stvaraju" ili samo "O zvezdama", na gotovo petnaest strana, kroz više nivoa i više pitanja, Plotin daje ne samo šire odgovore o razlozima sudbine, već i prirodi veze između zvezda i čoveka, odnosno, o prirodi astrološkog funkcionisanja. Njegova kritika fizičkog uzroka preneta je na kritiku astrologije kao mogućnosti u celini što se, kao što ćemo videti, baš nigde u njegovim rečima ne sadrži. Druga knjiga, u delu koji sledi posle spisa o prirodi neba i prirodi kretanja neba, posvećena je vrlo detaljno astrologiji. Počinje ovim rečima:

"Ranije sam, u drugim spisima, rekao da kretanje zvezda znamenuje budućnost svega pojedinačnog, ali da ono ne stvara sve kao što se mnogima čini."

Prvo pitanje koje Plotin rešava je pitanje prirode astrološkog mehanizma, gde vidimo nedvojbenu negaciju fizičkog uticaja (zvezde znamenuju, ne stvaraju, ne utiču, ne čine)..

"Najpre je potrebno odgovoriti na pitanje da li nebeska tela imaju ili nemaju dušu. Jer ako su bez duše, one neće pružiti ništa drugo osim toplote i hladnoće (ako dopustimo da ima hladnih zvezda) i u svakom slučaju njihov će se uticaj protezati samo na prirodu naših tela. I pošto je očigledno da postoji telesno prenošenje sa njih na nas, ali takvo da ne nastaje velika promena naših tela. Jer oticanje iz svake zvezde je isto ..."

Dakle, prema Plotinu, fizički uticaj planeta na telo postoji, ali isti nije takve prirode o kojoj svedoči astrologija jer je neznatne snage i nedovoljno za značajno razlikovanje fizičkih pojavnosti. Isti argument i danas potežu astrofizičari kada opovrgavaju tvrdnju modernih astrologa da planete utiču na nas na detaljan, suptilan i definitivan način.

Plotin dalje nastavlja pitanjem kako je fizički uticaj moguć na netelesne pojavnosti poput statusa, bogatstva, umnosti, siromaštva ili kako on kaže:

"Kako stvaraju i sve ostalo što nema uzrok nastajanja na osnovu mešanja tela, na primer, da se ima baš takav brat, otac, sin ili žena, ili to da čovek sada bude srećan, vojskovođa ili kralj?"

Dakle, ako fizički utiču i određuju, kako to čine na derivativnim nivoima telesnog organizma individue, na nivou onih predmeta koji se nikako ne tiču tela, niti same ličnosti o kojoj se astrološki svedoči.

Drugo važno pitanje koje otvara posle ovog jeste pitanje prvog uzroka jer ako bismo počeli od nekakvog fizičkog uticaja planeta, onda bismo lako mogli da zaključimo da je to i prvi uzrok svega:

"... što potpuno odbijaju da nečemu jednom prepuste vlast nad uređenjem sveta, već sve prepuštaju planetama kao da svetom ne upravlja nešto jedno od čega je sve odeljeno i što svemu omogućava da postigne ono što mu pripada ... to je osobina onog koji rastavlja i koji ne poznaje prirodu sveta koja ima načelo i prvi uzrok što doseže sve ..."

Posle uvodne kritike o pogrešnom razumevanju prirode astrološkog mehanizma Plotin prelazi na afirmativnu narativnu formu:

"Ali, ako planete naznačuju događaje - kao što i za mnoge druge stvari kažemo da daju znake o budućim događajima - šta bi bilo ono što stvara sve to? Kako postoji red? Jer budući događaj ne bi mogao biti naznačen kada se pojedinačne stvari ne bi zbivale uređeno. Pretpostavimo da su planete slične slovima koja se uvek upisuju na nebu i koja su uvek upisana, i koja se kreću pošto stvaraju neko drugo delo i pretpostavimo da je njihovo znamenovanje posledica toga, kao što se u jednom živom biću usled jedinstvenog načela jedan njegov deo može razumeti na osnovu drugog ... To su delovi, a i mi smo delovi. Dakle, jedni mogu biti spoznati pomoću drugih.

Sve je puno znakova, a onaj koji može da razume jednu stvar iz druge, jeste neka vrsta mudraca ... Šta je dakle taj zajednički red? Jer tako je opravdano naše znamenovanje na osnovu ptica (leta ptica, prim.aut.) i na osnovu drugih životinja (najčešće iznutrica ubijenih i žrtvovanih životinja, prim.aut.). Sve mora biti međusobno povezano, i ne samo da u nekoj pojedinačnoj stvari - dobrog li izraza - mora postojati jedan jedinstveni dah, već on daleko više i ranije mora postojati u svemu. Jedno načelo mora sve učiniti jednim mnogostranim živim bićem i jedinstvenim iz svih njegovih delova. Kao što u nekom pojedinačnom živom biću svaki njegov deo uzima na sebe određeni zadatak, tako i svi delovi Svega (Kosmosa) moraju imati određen zadatak ..."

Okultna kosmička simpatika kroz posredništvo Duše sveta i univerzalna korespondencija između delova celine i delova i celine o kojima je Marsilio Fićino (1433-1499) govorio u "Knjigama života".

Sledeće pitanje je pitanje sudbine - na koji način se ista stiče i kakvu ulogu u sudbini imaju nebeski bogovi, odnosno, planete. Kako duša ima dva dela (jednako kosmička i ljudska), jedan deo je okrenut ka gore ili ka unutrašnjosti, ka sebi, a drugi ka dole, ka spoljašnjosti i svetu pa izbor pravca određuje i njeno stanje:

"Kada duša započne da stvara svoje delo, ona može da ide pravo ili ponovo da bude zavedena na stranu, onome što u svemu čini sledi sud ... jer Vladalac upravlja celinom pomoću reda i moći. Kako i zvezde, pošto nisu neznatan deo neba, doprinose celini, one su usled toga izvrsne za znamenovanje (predviđanje, tumačenje). One znamenuju sve što se događa u opažajnom poretku (na nižem nivou duše i telu), a stvaraju neke druge stvari za koje je poznato da ih stvaraju."

Dakle, iz života, posle rađanja, zvezde su samo simboli stanja stvari i događaja, a pre rađanja (preepohalno) zvezde su odreditelji/stvaraoci duše. Plotin o ovome svedoči u narednom delu gde govori o Platonovom "Mitu o Eru":

"A bogovi (planete) daju strašne i neizbežne strasti, žudnje, uživanja i boli i drugu vrstu duše iz koje potiču te strasti. Ove reči nas povezuju sa zvezdama od kojih dobijamo dušu i podređuju nas nužnosti kada dođemo ovde. Od zvezda dobijamo i naše naravi i činove iz tih naravi ... Jer i pored toga što se nalazimo usred ovih zala koja smo preko tela primili, Bog nam je podario vrlinu koja nema gospodara. Vrlina nam nije potrebna kada smo u miru, već kada smo u opasnosti da budemo u zlima, ako vrlina nije prisutna. Stoga treba da bežimo odavde i da se odvajamo od onoga što nam je pridodato i da ne budemo to sastavljeno, to udušeno telo ... Jer sve što pripada tom životu, telesno je. A drugoj duši, koja je izvan tela, pripada kretanje ka onom Gore (Nusu, Umu), ka lepom i božanskom, čime ništa ne vlada ... ako je lišen te duše, on živi u sudbini ..."

Plotin na ovom mestu rešava dva pitanja. Prvo je dvojna priroda planetarnog mehanizma u odnosu na čoveka - jedna na ovom svetu, koja je simpatička, sinhrona, naznačujuća i, druga, koja je preepohalna, nebeska, odrediteljska jer u padu, u okretanju duše od sebe ka svetu, planete su te koje procesuiraju osobine ličnosti koja će se roditi. Na isti način o padu duše piše i Ciceron u "Scipionovom snu". Druga duša o kojoj Plotin govori je viši, večni, netelesni deo koji nikada ne podleže sudbini sveta vremena i prostora. Ljudi se razlikuju po tome da li imaju razvijeniji niži ili viši deo duše i, u skladu sa tim, duhovniji bolje vladaju svojom duševnom sudbinom.

U astrologiji se ovo pitanje prepoznaje u horoskopskim faktorima lunarnog i solarnog principa, pre svega, u tački fortune i duha i iz njih deriviranih tačaka. Tačke benefika, tačke Venere i Jupitera, gravitiraju ka višem delu duše, ostale tačke ka nižem. Tačke benefika kao prvu referencu u matematičkom izračunavanju imaju tačku duha, solarnu tačku, dok malefične startuju sa fortunom koja im je polazna brojna referenca. Vetije Valens posebno uredno i dosledno obrađuje temu ovih tačaka svodeći celinu na četiri glavne: fortunu i od nje izvedenu Merkurovu tačku nužnosti i duh i od njega izvedenu Venerinu tačku. U tom smislu, tačka duha i Venerina tačka jesu horoskopski pokazatelji razvijenosti druge duše o kojoj Plotin piše.

NEOPLATONISTIČKA KOSMOLOGIJA I PRINCIP EMANACIJA

U analizi gnostičkog spisa "Knjiga po Enohu" Artur Versluis, u delu u kojem obrazlaže svoje tumačenje značenja palih anđela koji su čovečanstvu preneli zabranjena znanja, pre svega veštinu ratovanja i magije, za rat kaže da predstavlja protivprirodno razdvajanje, a za magiju da je nasilje nad nebom, odnosno, protivprirodno spajanje. Ova najkraća definicija magije na koju sam u teoriji naišla je, možda, i najpreciznija, ali ista zahteva detaljniju analizu kako bi se došlo da razumevanja onoga na šta je pisac tačno mislio kada je na ovako jednostavan način definisao magiju. Iz rečenog zaključujemo da postoje neka celina i neki delovi, odnosno, da postoji jedno i da postoji mnoštvo koje magijsko delo vodi ka tom jednom, kao i da postoji nešto što je protivprirodno.

Naravno, kao i za sve u hermetizmu, i u vezi sa magijom moramo početi od Platona. Možemo ići i dalje u prošlost i negrčke kulture, ali, u kontekstu horoskopske astrologije i njene veze sa magijom, počinjemo od ovog autora i njegovog objektivnog idealizma. U dijalogu "Alkibijad", razmatrajući osobine i veštine koje potencijalni politički vođa, poput mladog aristokrate Alkibijada, treba da poseduje, Sokrat, u nameri da valorizuje koncept magije, upućuje na persijske prinčeve koji su obučavani u ovoj veštini koja se, na ovom mestu, definiše kao skup ritualnih procesa obraćanja bogovima. "Alkibijad" je jedan od prvih sačuvanih izvora koji zoroastrizam prvi put povezuje sa konceptom magije, zahvaljujući kojem je Zoroaster dobio istorijski status "oca magije".

Na drugom kraju platonističkog spektra, u epohi pozne antike i neoplatonizma, o magiji su svedočili Plotin, Proklo i Jamblih u svojim "Egipatskim misterijama". U IV knjizi "Eneada" Plotin kaže:

"Zahvaljujući sili simpatike i činjenici da u prirodi postoji saglasje između sličnih i nesaglasje između različitih sila i zbog raznolikosti u mnogobrojnosti takvih (sila) koje konvergiraju unutar jednog živog univeruzuma ... Mnogo je crteža i čari koji se zasnivaju na ometajućim mahinacijama jer prava magija je interna za sve i snaga njene privlačnosti i, ništa manje, njene repulsije (odbijanje) ... Prva magija i čarobnjaštvo otkrivena je od nekih ljudi koji usmeravaju te čari i magičnu umetnost jedan na drugog. Kako se njeni efekti mogu objasniti? Ljubav je imanentna prirodi i kvaliteti koji je pobuđuju, indukuju međusobni pristup silom približavanja, usađujući sasvim drugi temperament u stvarima ... oni vezuju dušu za dušu, usmeravaju dva odvojena drveta jedno prema drugom tom silom ljubavi. Iscrtavajući paterne te moći magičar sebe uvlači u istu kako bi mirno došao u posed takvih snaga sa čijom prirodom i svrhom je identifikovao sebe ..."

Proklo, atinski filozof iz V veka nove ere, poput Jambliha, ujedinjuje filozofsku strogost i tradicionalna paganska verovanja, praktikujući teurgiju koja doslovno znači "božansko delo", u kojem se uz pomoć ritualne magije ostvaruje mistično jedinstvo sa božanskim izvorom, sa Jednim. Kao neoplatonista on je sve stvari video kao izlivajuće produkte Jednog koje, uprkos sopstvenoj separatnosti, zadržavaju tu bazičnu duhovnu uniju. U "Svešteničkoj umetnosti" objašnjava duhovnu simpatiku i veze koje sve stvari u Kosmosu drže na okupu, način na koji partikulariteti bivaju povezani u tom lancu duhovne simpatike, obezbeđujući filozofsko opravdanje za efikasnost vradžbina i magije. Ovaj filozof je najviše uticao na renesansne platoničare Marsilia Fićina i Kornelija Agripu:

"Kao što ljubavnici ostavljaju sve što je prijatno za njihova čula kako bi dostigli izvor svega koji je dobar i shvatljiv, na isti način sveštenici, posmatrajući kako se sve stvari sadrže u svemu na osnovu simpatije vidljivih jednih prema drugim, ali i prema nevidljivim, grade svoje svešteničko znanje. Zadivljeni da otkriju poslednje u prvom i prvo u poslednjem. Na nebu videše da zemaljske stvari deluju na nebeski način, a na zemlji prepoznaše nebeske stvari u zemaljskom obliku ... Na zemlji je moguće otkriti sunca i mesece, a na nebesima svo bilje, i kamenje, i životinje žive u Intelektu. Posmatrajući tako stvari i povezujući ih sa nebeskim bićima, drevni mudraci spustiše božanske moći međ' smrtna bića jer sličnost je dovoljna da pridruži bića jedna drugim. Ako, na primer, neko zapali fitilj i stavi ga pod svetlost lampe nedaleko od plamena, videće da je ista osvetljena, iako netaknuta plamenom. Po analogiji takvoj možeš razumeti vezu niskih sa visokim stvarima jer sve su one prepune bogova. Zemaljske su ispunjene nebeskim, a nebeske nadnebesnim i svaki lanac produžava obilje do krajnjih članova. Jer ono što je u Jednom ispred svega svoju pojavnost čini u svemu. Uzrok ovome ne treba tražiti u onome što vidiš očima, već intelektualnoj viziji ..."
(Slika: Marsilio Fićino - 'De Vita')

Fićinova prirodna magija, prikazana u III knjizi "De Vita" ("O pribavljanju života sa nebesa"), pretpostavlja neoplatonističku tripartitnu šemu: Jedan - Intelekt - Duša. Intelekt je prva hipostaza nadkonceptualnog Jednog. Kod Fićina Intelekt se javlja pod izrazom Mens. Mens je kontigent čistih ideja. Iz Intelekta se izliva Duša sveta (Anima Mundi) koja uz pomoć seminalnih (semenih) uzroka, unutar posrednika koji se naziva Duh Sveta (Spiritus Mundi), stvara Telo sveta (Corpus Mundi) koje sadrži oblike svih materijalnih stvari. U ovom lancu bića neophodno je dodatno pojasniti pojam seminalnih uzroka. Intelekt (Nus) je istinski prvi princip, referencijalna osnova (arche) sveukupnog postojanja i nije samodovoljan entitet poput Jednog jer poseduje sposobnost da istovremeno kontemplira Jedno, kao svoju prethodnost, i sopstvene misli koje Plotin identifikuje sa Platonovim Idejama. Njegova uloga je dvostruka, da kontemplira moć (dynamis) Jednog, koje Intelekt prepoznaje kao sopstveni izvor i razmišlja o mislima koje su večno prisutne unutar njega i koje kreiraju samo njegovo biće. Nus se može razumeti i kao skladiste potencijalnih bića, ali jedino ako se takva potencijalnost prepoznaje kao večna i nepromenljiva misao Božanskog Uma, Nusa. Intelekt je nezavistan u postojanju jer ne zahteva ništa izvan sebe za opstanak.

Pozivajući se na Platonovog "Parmenida" Plotin tvrdi da "misliti i biti je jedno te isto". Nus kreira produktivnu akciju iz koje potiče Duša. Kako je svrha ove hipostaze dvostruka, to što obuhvata samu njegovu suštinu mora da bude od slične vrste. Moć i beznaporni izraz Jednog manifestuje se kao koherentnost misli, odnosno, savršeni umni objekti koje Nus misli neometano, večno i u potpunosti. Ideje su prisutne u njemu kao objekti kontemplacije. Plotin kaže:

"Ideje nisu različite od Inteligencije, već su po sebi Inteligencija"

Bez narušavanja jedinstva ovog koncepta, Plotin vešto iznalazi način kako da trajnost i večnost zadrži na nivou Božanstva. Ovo postiže uvođenjem pojma samoidentiteta svake ideje, uz istovremenu nemogućnost razlikovanja od Nusa samog, na način da svaka Ideja odjednom jeste čisto i kompletno postojanje kao i potencijalnost, seme, sposobno da dalje produži svoju aktualizaciju kao entitet različit od Inteligencije (Nusa). Pozajmljujući stoički pojam logos spermatikos (početni, semeni, preliminarni razlog), Plotin dalje obrazlaže svoju teoriju da svako postojanje jeste produkt generisan kontemplacijom njegovog prethodnog, višeg izvora. Tako Jedno u samoposmatranju stvara Nusa, a on dalje u kontemplaciji svog izvora, preko ideja, proizvodi logoi spermatikoi koji služe kao produktivna moć, odnosno, esencija Duše koja je aktivni i generativni princip bića.

"Sila Duše sveta je rasuta na sve stvari kroz kvintensenciju (peti element-Spiritus Mundi), koji je svuda aktivan, kao duh unutar Tela sveta ..." (Marsilio Fićino, "Knjiga života", III poglavlje, stav 1)

Dakle, u razumevanju magijskog mehanizma prvo usvajamo Plotinov koncept lanca emanacije od Jednog, preko Nusa koji daje Animu, koja, uz pomoć Duha sveta, kreira Telo sveta.

Individualna duša je tako fragment kosmičke i kroz razumevanje sebe mi razumemo celinu Anime, Svetsku dušu. Seminalni (semeni) uzroci postoje unutar Anime kao refleksija večnih ideja unutar Nusa. Preko njih Duša sveta stvara oblike fizičkih stvari i pojava koji su tek mutna refleksija samih ideja. Fizičke stvari se odnose jednako na nebeska tela i niže, zemaljske, objekte i pojavnosti. Oblici nebeskih tela su bliža i bolja refleksija ideja jer su više na lancu emanacije i preko njih se posreduje dalje stvaranje nižih oblika. Fizičke stvari se mogu dezintegrisati i denaturalizovati. Magičar rekonstruiše tu dezintegraciju tako što preko boja, reči, invokacija, figura, šifara, predmeta, zvukova, esencija, ponovo povezuje semene uzroke sa stvarima ovog sveta. To čini kroz posredništvo Duha sveta koji je ujedinjen sa Dušom sveta. Da bi ponovo uspostavio vezu između pojedinačne duše i Duše sveta magičar pokušava da uspostavi vezu između predmeta intervencije i nebeskog tela koji uključuje ritual sa kamenjem, mineralima, biljem, od kojih svako nosi prirodu (ima simpatičku vezu) sa nekim nebeskim telom, a na osnovu prenosa unutar lanca emanacije sa višeg na niže. Talismani deluju kao prijemnici Duha sveta koji se emanira iz Duše sveta.

Moć talismana zasniva se na trima važnim svojstvima: onim manifestovanim u materijalu i obliku samog predmeta, onim okultnim koje sadrži sam oblik predmeta i okultnim koje sadrži figura, reč (sigil, pečat izveden iz numeričke zamene slova) ili cifra ugravirana u njega.

Astrologija, magija i alhemija su tri okultne hermetičke nauke, sve tri su međusobno povezane u praksi i sve tri pretpostavljaju neoplatonistički svetonazor i metafizičke preduslove. Za renesansne filozofe magija je duhovna nauka razvrstana kroz tripartitnu podelu na: prirodnu magiju, nebesku (astrološku) i božansku magiju. Prva od njih, prirodna magija, interveniše nad okultnim svojstvima fizičkih stvari. Nebeska ili astrološka magija bavi se "srednjim svetom" u lancu emanacija jer planete odražavaju način na koji se Spiritus Mundi materijalizuje u pojavnosti. Planete su fizički izraz kvaliteta te medijalne veze koju Duša sveta uspostavlja između fizičkog i idejnog dela. Poslednja od tri je božanska magija koja za svrhu ima uspostavljanje mističnog jedinstva sa višim nivoima emanacije, do Jednog na vrhu.

Kada se posle izloženog vratimo na početak i Versluisovu definiciju magije kao protivprirodnog spajanja, vidimo da se isto može razumeti kao čin spajanja (ljubavi) nižih sa višim emanacijama unutar neoplatonističke šeme, odnosno, kao spajanje posebnosti sa idejom preko niza emantivnih posrednika. Na isti način funkcioniše i astrologija tumačeći ispoljavanje seminalnih uzroka u ovom svetu. Magija ide obrnutim smerom. Partikularitete ovog sveta svesno, usmereno od strane čoveka, povezuje sa višim izvorima. Ljubav iz Plotinovih i Proklovih navoda se odnosi na ovo, na aktivaciju okultne sile poveznosti nižih sa višim nivoima bića.

"Najvažnije od svega, Kosmos je po sebi živ, jedinstveniji od bilo kog živog bića i najsavršeniji među njima."

Fićino ovim stavom reintegriše antičko mišljenje o univerzumu kao živom, holističnom organizmu. U opšteprihvaćenom modernom, naučnom, pogledu na svet, kauzalna veza između nebesa i zemlje se obično objašnjava kao rezultat materije i energije, odnosno, kao rezultat merljivih fizičkih sila. Poneki moderni astrolog i danas je sklon da traga za dokaznom kvalifikacijom astrologije kroz neki vid magnetnih polja ili kakvog sličnog uzroka koji se zasniva na materiji i energiji. Za Fićina, renesansnog nastavljača neoplatonističke i hermetičke tradicije antike, simpatika i svepovezanost celokupne stvarnosti je najvažnija stvar. Kao što čovek ima dušu, tako i svemir ima Animu, svetsku dušu koja je povezana sa svime i povezuje sve, čak i one stvari koje su međusobno najudaljenije i koje poznatim fizičkim silama jedna na drugu ne mogu da utiču. Čovek, kao racionalno i umno biće, nije samo pasivni primalac tih veza kroz posredništvo svetske duše, već i aktivni učesnik koji, razumevajući zakone unutar ovog posrednika, istog usmerava na željene načine ka drugim partikularitetima (magijski mehanizam). Svetska duša sadrži u sebi seminalne uzroke svih stvari i na taj način stvara i oblikuje svaku pojedinačnu stvar u njenoj pojavnosti (postojanju).

"Neka se nijedan čovek ne čudi kako je dušu moguće privući materijalnim oblicima kad i ona sama kreira jednake mamce i voljno i večno obitava u njima (u svemu)." (Marsilio Fićino, "Knjige života")
(Slika: Tri hipostaze)

Jedan od najvažnijih aspekata Anime je njena pokretljivost (anima movens). Ova osobina ovog dela platonističkog univerzuma proizvodi planetarna i sva druga kretanja. Svetsku dušu tradicionalni čovek je video svuda, u svakom delu univerzuma. Ipak, Anima je i duša celine pa su tako pojedinost i celina identične preko njenog svojstva. Ono što se dešava u mikrokosmosu, dešava se i u makrokosmosu i obrnuto. Na taj način Anima se javlja kao veza između dela i celine koji postaju jedno te isto. To je ideja koju savremeni čovek veoma teško može da razume i prihvati jer je naviknut da razmišlja o sebi kao posebnosti koja komunicira sa drugim posebnostima potpuno odvojenim od njega i ni na koji način sa njima nije povezan. Savremeni čovek ne doživljava univerzum kao celinu, niti kao živi organizam. U njemu žive organizmi, ali on sam to ni po čemu nije.

Za čoveka tradicije percepcija je sasvim drugačija. Kako je sebe video kao mikrokosmos, kao odraz celine u pojedinosti, Anima je za njega veza između unutrašnjeg i spoljašnjeg sveta, iako distinkcija između tih nivoa stvarnosti nije ni bila predmet razmišljanja na tako jasno separatan način jer duša pojedinca i duša sveta postaju i ostaju jedno te isto. Ne samo da je Anima veza između čoveka i univerzuma, već je i veza između duše i materije. Anima Mundi je medijum koji obuhvata istovremeno duh, dušu i materiju, deo, ali i celinu, unutrašnjost i spoljašnjost. Ona povezuje sve i, sa jedne strane, svi delovi su sadržani u celini, a sa druge strane, celina je sadržana u svakom pojedinačnom delu.

Do XVII veka prirodna filozofija i celokupna pozadina psihičkog života čoveka određena je Animom Mundi. Na isti način se, najčešće, objašnjava i mehanizam astrološkog delovanja kao istovremenost (sinhronicitet) promena na zemlji i nebu. Kako je astrologija disciplina tradicionalne epohe, postavlja se pitanje na koji način opravdati astrologiju iz savremene perspektive. Moderni astrolozi, zapreteni u konfuziji kolizije između sopstvene savremenosti i tradicionalne veštine, upadaju u logički bezizlazne zavrzlame u kojima fizički zakoni povezuju nebo i zemlju, ali zakoni koji ni hipotetički, ni eksperimentalno još uvek nisu dokazani, iako jesu sasvim izvesni. Ne samo da je kauzalnost takva, već, po njima, planetama na nebu ne prethodi ništa jer, ako bi prethodilo, onda bi te planete ponovo postale ništa drugo do posrednici iz Fićinove priče.

Kosmologija, kao deo prirodne filozofije, više nije obavezno svojstvo astrološkog predmeta. O tome se ne govori, većim delom jer se o tome ne zna ništa, a manjim delom jer tek takvo pitanje plete nove logičke zavrzlame između novog poretka i geocentrizma na kojima i njihova astrologija nekako opstaje. Moderni astrolozi skloni su kreiranju neverovatnih zaključaka, poput takvog da postoji prirodna nauka i neprirodna filozofija na koju smo mi, tradicionalni astrolozi, sveli astrologiju. Kao prvo, kako nešto iz prošlosti može da svede nešto iz sadašnjosti? Valjda je moguće samo obrnuto jer ne svodi tradicionalna astrologija modernu, već moderna tradicionalnu, s obzirom da je moderna istorijski mlađa. Kao drugo, astrologija je dva milenijuma bila deo prirodne, ne neprirodne filozofije, a ono što se sa njom desilo od vremena odvajanja iste od nauke, skučilo je ovu disciplinu na nivo bezumne gatalice o kojoj niko ništa smisleno ne ume da zaključi. Neprirodna filozofija, šta je to?

Autor: Nataša Karalić Koprivica

"Zaista se svi mudraci slažu u tome da planete imaju moć nad ovim svetom. Sve nastaje i menja se na osnovu kretanja planeta u znacima. Zato mudri shvataju da je osnova magije kretanje planeta."

(Pikatriks, knjiga II, poglavlje 1.)