APOGEJSKA CRNA LUNA (EKVANTNA TEORIJA EPICIKLA)
Uprkos naslovu koji sugerise da bi tema ovog teksta mogao biti Mesec i njegova modernisticka veza sa izmisljenom astroloskom Lilit, tema je, zapravo, geometrija nebeske perspektive, onako kako su je oci astrologije teorijski objasnili i model koji ju je kvalifikovao u sistem nebeske navigacije. U “Uvodu u astrologiju”, u II knjizi dela, u sekcijama o nebeskim krugovima, uzlaznim i silaznim apogejima, rastu u brojevima i brzinama planeta, Abu Masar, ponavlja deo sadrzaja Ptolomejevog Almagesta, skraceno i pojednostavljeno, taman koliko je neophodno da svaki astrolog upije ovo osnovno predmetno predznanje. Verovanje da je ceo svet ispod Meseca sacinjen od cetiri elementa koji prema kvalitetu svojih osobina gravitiraju ka zemaljskom centru, a koje se ucvrstilo jos polovinom 4. v.p.n.e. sistematizovao je Aristotel. Ta prirodnost gravitacije ka centru izvirala je iz opazanja da ce sve, osim vatre i vazduha, pasti na zemlju ako se ispusti iz fiksacionog okvira. U posmatranju odnosa vatre i vazduha cinjenica da se vatra uzdize kroz vazduh dovela je Aristotela do zakljucka da je vazduh tezi i stoga nizi od vatre kao prvog i najviseg elementa. Tako je zemaljska sfera svrstana u niz od cetiri elementa od zemlje, preko vode, zatim vazduha do vatre na vrhu ove male hijerahije, a sve prema prirodnim opazanjima osnovne manifestacije nizih oblika ovih elemenata. Kako nebeska tela ne padaju Aristotel je detinje logicno izveo zakljucak da su napravljena od cega drugog do zemaljskih elemenata i tu finiju tvar nazvao eterom ili petim elementom (kvintescencijom). U 2. v.n.e. Ptolomej, najracionalniji um svoga doba, sistematizovao je ovu kosmolosku potku kroz sistem koji mi danas poznajemo kao njegov, a koji to nije u originalu bio, ali jeste u svojoj “ekvantnoj” varijanti o kojoj ce biti reci u nastavku. Svi tradicionalni kosmosloski sistemi Zemlju su postavljali u nepomican centar Univerzuma oko koje se sve krece i okrece. Nepomicnost Zemlje uzeta je kao simbolicka izlaznica iz onoga sto se culima dalo prihvatiti i cula, odnosno, opazajnost stvarnosti je bila osnova na kojoj se gradila visa, duhovna istina. Aristarh iz Samosa bio je tek jedan od drevnih kosmologa koji je spekulativno predlago Sunce za centar kao simbol Bozanskog i vrhovnog. Indirektnih dokaza da je i drevni svet znao za cinjenicu da se Zemlja okrece oko Sunca bilo je jos, ali oni nisu tema ove price. Da bi mogao da prati posmatrana kretanja planeta sa vecom preciznoscu Ptolomej je uneo izmenu u dotadasnju verziju epicikla unevsi u sistem ekvantni krug.
Epiciklicni sistem kakav je Ptolomej promovisao sastojao se od tri bazicna kruga. Najmanji je epiciklicni krug koji predstavlja kruznicu planetarne putanje. Ova kruznica se meri u odnosu na najveci, referentni, deferentni krug po cijoj liniji se krece epiciklicna kruznica planete. Sam veliki deferent prema zemaljskom centru nije simetricno postavljen jer Zemlja nikada nije u njegovom centru. Razlog za ovo je sto mi, u sustini, imamo dva referentna centra u tradicionalnoj kosmologiji i elipticno, a ne kruzno kretanje planeta oko Sunca. Ta dva centra su Sunce i Zemlja i to se moze predstaviti ovako:
ZE-MO-ME-VE-SO-MA-JU-SA-FZ
ZE je Zemlja, a FZ je sfera nekretnica iz koji se prosledjuju kretanja ispod tog nivoa pa FZ ne moze biti centar kretanja vec gornja granica istog. Oscilacija u sustinski elipticnoj putanji planeta oko Sunca opazajno se prenosila na ekvantni krug koji je bio na jednakoj razdaljini od deferentne granice kao i Zemlja, ali na suprotnoj strani od nje. Ovo ce se najbolje razumeti razmatranjem prve slike gde je x centar velikog deferenta, Zemlja je eksplicitno oznacena ka donjem delu kruznice, tacka iznad krsta je centar ekvantnog kruga, a mala kruznica je epicikl.
ARISTOTELIJANSKO-PTOLOMEJSKI UNIVERZUM
Mnogo puta vec pominjan aristotelijanski kosmos, ponovicu jos jednom, sastavljen je od 55 koncentricnih sfera, kristalne sfere zvezda nekretnica za koji su zakaceni nebeski objekti koji se kruzno krecu prema razlicitim inherentnim brzinama. Na kraju lanca ovog dela Univezruma stoji Zemlja kao nepomicna referenca iz koje se percipiraju kretanja visih sfera. Iznad granice kristalne sfere stoji domen ‘primum mobilea” koji, iako nepomican i vanvremen, inicira kretanja sfera ispod zvezda nekretnica. Svako pojedinacno kratnje istovremeno je inicirano prema vrsnoj zakonitosti i nezavisnosti u odnosu na drugu. Prilagodjavanjem brzina pojedinih sfera mnoge karakteristike planetarnih kratanja mogu biti objasnjene osim varijacija u kolicini vidljivog sjaja i retrogradnosti jer sfere se prema Aristotelovom modelu krecu prema fiksnoj ugaonoj brizini tako da su objekti vezani za te sfere uvek jednako udaljeni od Zemlje jer se krecu unutar svoje sfere koja se krece prema Zemlji.
Resenje ovog problema naslo se u konceptnoj ideji da planete ne budu vezane za sfere vec za krugove koji su postali osnova epiciklicnog sistema jer sama rec epicikl znaci krug.
UZLAZNI I SILAZNI APOGEJ
Jos jedna od zaboravljenih kvalifikacija iz ovog podnaslova tice se izvesnih planetarnih epiciklicnih pozicija koje, same po sebi, kvalifikuju planetu u odredjenom pravcu. Abu Masar u pomenutoj knjizi s pocetka teksta kaze : “Znacenje planete je takvo da ako se ona dize na krugu ka svom apogeju svetlost joj se smanjuje, kao i magnituda i pravac. Odnosno, ako je manje od 90 stepeni izmedju njene pozicije i tacke apogeja ispred ili iza. Ako je pak tacno 90 stepeni izmedju pozicije i apogeja bice uravnotezena (prosecna) u svetlosti, magnitudi i kretanju. Ali ako je pozicija iznad 90 stepeni od apogeja planeta ce padati prema poziciji apogeja, postajati svetlija, veca u magnitudi i brzini (pravcu). Kada je planeta u apogeju to je kao kada je neko na svome konju.”
Pa kako da dodjemo do tog konja? Danas se vec mogu naci kalkulatori za izracun apogejskih i njima suprotnih perigejskih pozicija, ali bi valjalo da razumemo sta to zaista astronomski znaci.
Iz prilozene druge slike lako je zakljuciti da je apogej, zapravo, najudaljenija tacka na deferentu u epiciklicnom kruzenju planete od zemaljskog centra. Suprotno tome, perigejska pozicija je na deferentu ispod, blize Zemlji, iza njene pozicije. Apogeji se uvek desavaju oko konjunkcija sa Suncem, u pocetku novog helijckog ciklusa planeta kada krecu ka orjentalnom pravcu, odnosno, na kraju postojeceg helijackog ciklusa, kada iz orjentalne prelaze u okcidentalnu fazu u slucaju inferiornih planeta. Apogeji superiornih planeta su snazne tacke i cesto se poklapaju sa novom helijackom orjentlanom fazom. Jedna takva desila se nedavno. 5. juna ove godine u 23.05. po UT Mars je dostigao svoj apogej na 4. stepenu Blizanaca i 12 stepeni u izlasku iz nove konjunkcije sa Suncem cime je nova helijacka faza Marsa postala kvalifikovana. Ono sto je istu pratilo znamo svi. Nemiri u Turskoj, nastavak egipatkse sage, talasanja u Brazilu...Prethodni apogej Marsa desio se 8.1.2011. godine u zavrsnici helijackog ciklusa, na kraju okcidentalne faze, ali u znaku solarne eklipse od 4.1. iste godine koja je inicirala dogadjaje koje sada poznajemo kao “Arapsko prolece”. Apogeji su izuetno vazne tacke snaznog iniciranja planetarne manifestacije o cemu i Abu Masar govori i valja ih pratiti. Crna Luna iz naslova ove teme nije nista drugo do iznudjena Lilit moderne astrologije koja se uzaludno trazi tamo gde je nema. Lilit nije nista drugo do lunarnea apogejska pozicija. Kalkulator za ove tacke lako cete naci na netu. Sledeci Ptolomejeve upute za karte planetarnih stanica i ingresa, legitimno je praviti i karte perigejskih trenutaka koji prethode rodjenju i uporediti ih sa natalnim. Jednom sam ovo ucinila za natal Adolfa Hitlera na astro-artu i dobila zanimljiva poklapanja.