Moderna astrologija je pojam tesno povezan sa istorijskom, socioloskom, kulturoloskom i naucnom kvalifikacijom jednog dela ljudske istorije poznatog pod nazivom moderna era. Ona zapocinje, formalno, zavrsetkom srednjeg veka, otkricem americkog kontinenta krajem XV veka. Pocetak ovog perioda na kulturoloskom i naucnom nivou obelezen je renesansnim pokretom koji zapocinje u poslednjem veku prethodne ere i traje negde do XVII veka. Ovih par vekova povratili su anticku astrologiju koja je u hriscanskoj Evropi bila potisnuta iz javnog zivota i, uglavnom, se cuvala po manastirima i kakvim tajnim bibliotekama u skladu sa opstom crkvenom odbranom od paganskog i grcko-filozofskog. Vizantija, srediste tadasnje grcke kulture, takodje, je skrajnula ovu vestinu u svoje nepristupacne biblioteke. Civilizacija koja ju je cuvala i razvijala sve vreme evropskog srednjevekovnog mraka bio je islamski svet. U svetlu ovoga, tradicionalna astrologija se, vrlo grubo, moze podeliti na: vavilonsko-egipatski perod s napomenom da su Egipcani imalo vrlo malo od astrologije iako se pogresno veruje da ta civilizacija cuva sustinu hermeticke filozofije, grcko-klasicni period prve evropske astrologiej koji traje od ranog IV v.p.n.e do helenske astroloske epohe II v.p.n.e koja se zavrsava sa prvim vekovima nove ere, tacnije do IV, odnosno, V veka kada zapocinje epoha srednjeg veka u Evropi. XII vek i pozni period ove epohe na svetlo dana ponovo izvlace anticku i hermeticku astrologiju, a zamah ovom procesu daje pocetak renesanse. Period izmedju pripada arapskoj, persijskoj odnosno, muslimanskoj astrologiji koja je, u svojoj sustini, grcka astrologija helenskog hermetickog pravca. Ono sto se olako pripisuje Egipcanima, najvecim delom pripada grckoj helenskoj sistematizaciji za vreme njihove vlasti u Egiptu. Dakle, vrlo grubo, tradicionalna zapadna astrologija ima svoja 4 perioda od koji svaki bastini posebne specificnosti, ali su svi povezani istim predmetom i metodologijom koja je principijelno od njega neodvojiva. O svakom bi se periodu mogla knjiga napisati tako da ovde, sada, necu ulaziti u specificnosti svakog. Da se vratim na moderno doba koje zapocinje renesansom, prolazi kroz reformaciju protestantizma, zatim doba nacucnog bekonovskog metoda, dekartovskog racionalizma, perioda prosvetiteljstva u XVIII veku, dobom velikih politickih revolucija Francuske i SAD, industrijske engleske revolucije itd. do svih podperioda XIX i XX veka cija analiza nije predmet ovog pisanija. Dakle, Moderna astrologija je astrologija Moderne istorijske epohe koja traje sustinski od XVIII veka do danas, a ciji su koreni tamo gde i koreni obnovljene anticke astrologije u periodu renesanse i humanizma. Ovih par vekova jesu prekretnica u sustinskom razumevanju ljudske uloge u istoriji i covekovog kosmoloskog polozaja. O kvalitetu ovog najveceg istorijskog obrta, takodje, se moze mnogo toga procitati i ovde nema mesta za opsirna razmatranja jer se lako mozemo izgubiti samo u tome bez obracanje paznje na astrologiju. Sustina koja je dovoljna za objasnjavanje sta se sa astrologijom desilo u ovoj epohi moze se svesti na ono sto pomenuh kao kopernikanski obrt sa duhovnog ka profanom. TA je nedvosmisleno geocentricna astrologija homocentricnog vremenskog kosmosa koji je odbacen kopernikanskim prosirenjem ka beskonacnosti gde se izgubilo ono centralno simbolicko mesto Zemlje i Sunca tradicionalnog astroloskog kosmosa. Ovo je jedan od razloga zbog kojeg MA i TA jesu sustinski razlicite astrologije. Ta promena svesti nije se desila odjednom vec je proces, kao sto vidimo, bio veoma dug pa su se tako u jednom istorijskom trenutku obreli oni koji su, u svojoj sustini bili tradicionalisti i oni koji su jednom nogom vec zakoracili u ideje modernog doba. Tako recimo, jedan od znacajnijih kriticara tradicionalne predikcionisticke astrologije bese ucenjak Djovani Piko koji je ziveo na kraju XIV veka i koji je, poput Bekona jedan ipo vek kasnije, imao za potrebu da "revidira" astrologiju u skladu sa novom mislju negirajuci joj metafizicke sfere i svodeci predmet na uzrok i posledicu. Bekon je bio nedvosmislen u tome kada je za astrologiju klasike rekao da je puna praznoverja i da se ista zdravo vise moze naci u njoj pa je neophodno izmeniti je. Kepler, jedan od poslednjih tradicionalnih astrologa jednim je delom vec bio okrenut ka reformi tradicije koju je bastinio za razliku od Zan Batista Morena koji je cvrsto ostao u proslosti. Evo kako razlike izmedju savremenika opisuje Dzim Tester jedini ozbiljni istoricar astrologije:" No Kepler pripada buducnosti i njegovo obrazovanje, iskustvo, cak i nacin gledanja na probleme, potpuno su savremeni. S druge strane, citavo Morenovo obrazovanje-njegov geocentrizam, njegova antikartezijanska nauka, njegova alhemija i astrologija-drze ga cvrsto okrenutog unatrag. On nije mogao izbeci-cak i da je pokusao-svoju pripadnost proslosti nista vise nego sto je Kepler mogao izbeci da pripadne buducnosti. U razumevanju ovoga lezi odgovor zasto je Kepler prosirio metodu aspekata i zasto je odbacio zodijacki zarad matematickog modela povezivanja planeta. Promene koje su pokreti XIV, XV, XVI i XVII veka nacele nisu postale dominantan model razmisljanja obicnog, pa ni ucenog coveka tako lako i brzo i zato se pod TA danas podrazumeva astrologija do XVII veka, zakljucno sa njim. Nametanje naucnog metoda skrajnulo ju je na marginu drustvenog zivota u XVIII i dobrom delu XIX veka kada ce je na svetlo dana ponovo izvuci Teozofi Alana Lea i jos poneki znacajni otac moderne astrologije, ali od kraja XIX veka to vise nece, ni po predmetu ni po metodama, biti ona astrologija koja je postojala do dve veka pre vec astrologija poptuno nove duhovne osnove sa blagim flertom prema dominantno sekularnoj i materijalistickoj naucnoj svesti doba u kojem se obrela. "Tako je astrologija umrla, kao neka zivotinja ili biljka koju je evolucija ostavila nasukanu. Nije ubijena. Ona se raspravljala sa antiastroloski orjentisanim misliocima neprekidno od svog nastanka, a ipak je prezivela. Prezivela je jer su je, na neobican nacin, i oni koji behu najzesci u svojim napadima u stvari prihvatali:uklapala se u njihovu sliku sveta. Kod nekih kao sto je Ficino, uklapala se sasvim dobro, kod nekih kao sto je Piko, ne u toj meri. Ali tokom citavog razdoblja koje je trajalao do XVII veka ostala je istinska mogucnost, podobna da se prihvati ili odbaci u ovom, onom ili svim oblicima, no uvek kao deo astrologia/astronomia celine. Potom se svet promenio svuda oko nje i ostavio je iza sebe. Nije bilo potrebe da je nekakav autoritet osudi, nije bilo istinske potrebe da je neko jos uvek napada. Da astrologija vec bese mrtva u XVIII veku jasno je ne samo po izostanku interesa za nju kod Njutna i njegovog drustva, te kod onih zivahnih londonskih serklova koji su se okupljali oko ljudi kao sto je Semjuel Dzonson na primer, vec i po cinjenici da napadi vise nisu dolazili od prirodnih filozofa vec od satiricara poput Pjera Bejla i Svifta. Njen osnovni eksponent postao je petparacki almanah, stivo polupismenih. Nije vise bilo ucenih rasprava o njoj. Almanasi, ciji se raspon kretao od petparackih do ubogih, behu zaista gotovo jedini modus opstanka astrologije u XVIII i pocetkom XIX veka:sve manje i manje razumljiva vestina u rukama amaterskih "profesionalaca" i sarlatana. Paralela izmedju dva perioda moze se povuci i po tome sto u XVIII veku, kao i u ranom srednjem veku, astrologija biva lisena svoje ucene podloge. Svet nove nauke je prestao da obezbedjuje onaj stalni kontakt i opskrbu idejama koje su proisticale iz razvoja astronomije. Nijedna vestina ne moze da prezivi ako je razumevanje njenih bazicnih principa izgubljeno:ne moze nastaviti da zivi od beslovesne imitacije. Naravno, razlozi za prekid takve opskrbe behu vrlo razliciti u ova dva slucaja. U ranijem razdoblju osnovni razlog, recima Semjuela Dzonsona, bese "Neznanje, Gospo, neznanje". U XVIII veku razlog je bio taj sto se svet nauke promenio. Astronomija je konacno bila odvojena od astrologije. Oblast astrologia (objedinjavala i astronomiju i astrologiju) vise nije postojala.
Promena koja je pogodila osnovu svih naucnih ideja ovog sveta bila je rezultat razvoja na univerzitetima severne Italije, a narocito Padovi. No ta "padovska revolucija" ne bi mogla da se dogodi bez nove logike i novih tekstova iz XIII i XIV veka. Svi ovi tekstovi, ili bar ogromna vecina njih, dosla je na zapad preko Arapa ili preko njih na dugom talasu onoga sto je pocelo kao "renesansa XII veka", isti pokret koji je uveo i ponovo ozivljenu grcku astrologia (astronomija i astrologija kao celina). Taj pokret oporavka i ponovnog otkrivanja u jednom pravcu je vodio do punog razvoja renesansne astrologije, a u drugom, tokom mnogo duzeg razdoblja (posto se kod prvog pravca radilo uglavnom o prenosenju i prihvatanju astrologije kao dela jedne vece, harmonicne slike sveta, dok je drugi ukljucivao i dosta misaonog posla i postepenog odbacivanja onoga sto je vekovima predstavljalo podrazumevajuci i autoritativni poredak ideja), vodio do onog odvajanja nauke od metafizike, te astronomije i astrologije, koje je, kako smo videli, ostavilo astrologiju na samrti. Tek krajem XIX veka, sa pocecima odbacivanja celokupnog racionalnog misljenja Zapada u korist potpun tudje neracionalnosti Istoka, izvesni aspekti astrologije ponovo su oziveli".
Dzim Tester
Evo sta, nezavisno od napisanog konteksta, prakticno nedvosmisleno razdvaja TA od MA
TA se zasniva na nepormenljivom predmetnom principu koji Zemlju i vidljivo nebo povezuje prema kretanju 7 haldejskih planeta, a u kontekstu 4 vavilonske nebeske tacke, 4 kardinesa iz cijeg ukrstanja proisticu sva zodijacka dostojanstva, prirodne veze planeta i kuca i sve, bukvalno sve metode koje iz pomenutog predmeta proizilaze. Najpre,kopiracu tekst sa topika "Domicili i egzaltacije" da bih objasnila tu nepromenljivst 7 planeta i 4 nebeske tacke iz kojih se izvlace sva poznata tradicionalna dostojanstva i debilitacije.
Vidim da je tema o nekim astroloskim fundamentima ponovo interesantna i da se aktivirala na MA. Mislim na dva osnovna zodijacka dostojanstva planeta:domicil i egzaltaciju, dve retke stvari koje su prezivele nespretnu i nesrecnu reformu astrologije novog doba.
Da bismo objasnili njihovo poreklo neophodno je da razumemo iz cega su potekle ove ideje. Dva su izvora:Haldejski planetarni poredak i Solarno-Lunarni planetarni sektori u okviru njega. Haldejski poredak, kako mu ime kaze, potice iz oblasti i od naroda drevne Mesopotamije i Vavilona i, zajedno sa zodijakom 12 znakova, predstavlja najstarije, tzv. objaveljene osnove astrologije, koje se ne dovode u pitanje pa se i sve ono sto je iz njega principijelno izvedeno, takodje, nikada ne menja. Ova prva astroloska nacela, kada su dosla u Grcku izmedju VI i IV veka pre nove ere, inspirisala su razvoj grcke filozofije i njen pocetak kroz filozofe prirode, tzv. fizicare i presokratovsku misao. Ove fundamente Grci nikada nisu narusili i iz njih su dalje razvili astrologiju kakvu, u najvecem delu, danas poznajemo. Jedan od prvih grckih filozofa, Tales iz Mileta i sam je bio astrolog i licno je vodio neke astronomske tabele i predvideo jednu eklipsu maja 585. godine p.n.e. Ovo pominjem da bih ukazala na direktnu vezu prve grcke filozofije i astrologije koja se u to vreme tek pojavila u grckoj Maloj Aziji.
Da se vratim Haldejskom poretku. On se zasniva na redosledu planeta koje covek moze videti sa Zemlje u odnosu na njihov prolazak preko neba (u odnosu na zamisljeni obrt oko Zemlje, a stvarni obrt oko Sunca) i ucestalost njihovih izlazaka u istim zodijackim znacima na istoj geografskoj poziciji. Taj poredak izgleda ovako: SA-JU-MA-SO-VE-ME-MO. SA je najudaljenija planetarna sfera pa je SA potrebno najvise vremena da obrne krug u zodijackom smeru (priblizno 28 godina), a MO, najblizoj nebeskoj sferi, granici supralunarnog i sublunarnog dela kosmosa, najmanje (priblizno 28 dana). Ovde vidimo prvu simbolicku vremensku povezanost izmedju prve i zadnje sfere. Drugi izvor zodijackih dostojanstava su dva sektora unutar celog Haldejskog poretka. Kako je SO u sredini, prvi, gornji, spoljasnji, solarni ili muski sektor cine SA, JU i MA, a zenski, unutrasnji, lunarni cine VE, ME i MO. Dakle, po tri planete oko solarnog centra. Luminari odredjuju ove sektore jer se radi o najsjajnijim nebeskim telima koja, zbog takve prirode, imaju poseban metafizicki znacaj koji se prelama kroz brojne simbolike solarnog i lunarnog principa od musko-zensko, otac-majka, svesno-nesvesno, aktivno-pasivno do najvise metafizicke simbolike bozanske manifestacije u vezi sa granicom prema ontoloskom sredistu manifestovanog kosmosa koji predstavlja Zemlja, ispod lunarne sfere.
Domicili su izvedeni na sledeci nacin. Kako su Ca i Le najseverniji znaci (najseverniji jer se na 1. Ca nalazi letnji tropik i tacka u kojoj SO krece ka nebeskom jugu sa krajnje severne tacke nebeske hemisfere) dodeljeni su luminarima. Le, muski znak, muskom SO, a Ca, zenski znak, zenskom MO. Od ove dve zodijacke pozicije izvedeni su dalje solarni i lunarni zodijacki polukrugovi. Solarno ide od Le do Co (zimski i juzni tropik), a od Aq do Ca stoji lunarno zodijacki polukrug tako da se u svakom od polukrugova jedan znak moze pripisati svakoj od 5 planeta od kojih jedan ima aspekt ka SO znaku, a drugi ka MO sedistu dosledno sferama u njihovom kretanju iznetim u Haldejskom poretku. Iz ovog razloga SA pipadaju dva naspramna znaka oko zimskog tropika, Co i Aq jer je SA najudaljenija planetarna sfera od centralnog SO i prvog MO, a ovi znaci su najdalji od njihovih domicila. JU, koji stoji ispod SA sfere prema planetarnom poretku, pripadaju dva susedna znaka od SA sedista, Sa i Pi i on stoji u trigonu prema luminarnim kucama (jedan od izvora JU beneficnosti). Sledeci je MA, posle JU, koji dobija naredne kuce u dva polukruga, Sc i Ar koji stoje u kvadratnom odnosu prema luminarnim domicilima (jedan od izvora MA maleficnosti). Posle MA, prva posle SO koje je u centru, na pocetku lunarnog sektora, stoji VE koja dobija naredna dva znaka prema redosledu, a to su Li i Ta i oni stoje u sekstilu prema luminarnim kucama (jedan od izvora VE beneficnosti). Na kraju ostaje ME, pre granice sa sublunarnim svetom, i njemu pripadaju dva znaka odmah do luminara, Ge i Vi. Ovu cete semu najbolje razumeti prostim crtanjem i povlacenjem poveznih linija. Vrlo lako zaista.
Egzaltacije su izvedene na sledeci nacin. I ovde se krece od luminara, ali, za razliku od domicila gde je referentna, polazna tacka letnji tropik, ovde se polazi od prolecnog ekvinocija na 1. Ar. Iz ovog se razloga ovaj znak dodeljuje SO egzaltaciji jer, posle ove kosmicke tacke, dan postaje duzi, a SO zapocinje svoj tranzit prema muskom, severnom i visem nebeskom polukrugu dok u Li ide suprotno, pa analogno domicilnim vezama, Li postaje znak SA egzaltacije (setite se domicilne opozicije ) jer ova planeta stoji na suprotnom kraju od SO. MO dobija Ta jer, polazeci od Ar gde SO ima egzaltaciju, u Ta MO, posle konjunkcije sa SO u prethodnom znaku, povecava svoje svetlo i, naizgled svoju punocu i tezinu. Ta je sredisnji znak njegove prve faze ako se mlad Mesec uzme na 1.Ar, odnosno, MO na 3. Ta dobija prvi vidljivi oblik u odnosu na SO na 19. stepenu prethodnog znaka. Ovi znaci luminarnih egzaltacija su referentni zodijacki polaznici za egzaltacije drugih planeta. MA, prvi u spoljasnjem krugu od SO egzaltiran je u Co koji stoji 90 prema SO egzaltaciji. JU, iznad MA sfere, ima egzaltaciju u Ca, takodje 90 prema SO egzaltaciji i 180 prema susednom MA u Haldejskom redu. SA koji sam vec objasnila, stoji 90 prema obe planete spoljasnjeg kruga, MA i JU (Li prema Co i Ca). Primeticete lako da znaci egzaltacija spoljasnjeg planetarnog sektora (od SA do SO) jesu 4 kardinalna znaka i znaka 4 tacke nebeskih "kardinesa" koje sam vec negde pominjala i preko koji se ostvaruju antiscije i kontraantiscije planeta i po dva ekvinocija i tropika. Egzaltacije dve planete lunarnog, unutrasnjeg sektora, izvedene su na sledeci nacin. VE pripada Pi jer je 60 od MO sedista (VE pripada lunarnom sektoru), a ME, jedini koji ostaje, dobija direktnu opoziciju VE bas kao sto MA u odnosu na susednog JU ima egzaltaciju na 180. VE i ME u poretku stoje kao MA i JU i zato je Vi, a ne Ge ujedno domicil i egzaltacija ME. Za redne, egzaktne stepene ovih egzaltacija veruje se da su dati objavom i da se uzimaju kao pravilo u koje se ne sumnja. Nema materijalnih tragova o njihovom poreklu, za razliku od znakova egzaltacija, u smislu astronomske izvedenosti.
Tripliciteti su, takodje, cvrsto vezani za 7 planeta. Termini i lica takodje. Drzali se mi egipatskih ili haldejskih terminskih podela, Ptolomejevih ili Dorotejevih tripliciteta uvek cemo se vratiti na 7 planeta. Tradicionalni astrolozi jesu svi oni koji ovo postuju u svom radu i koji, na osnovu ovoga, izvlace metode starih autora. Niti jedna se metoda bez ovoga ne moze izvesti. Da krenemo od vladara vremena o kojima Ptolomej govori na kraju Tetrabiblosa u 10. poglavlju IV knjige. Postavlja se pitanje kako cete uvodjenjem transsaturna sacuvati haldejski poredak i iz njega izvedena dostojanstva i debilitacije, kako cete dalje dati godine tim transsaturnima jer se godine na osnovu termina odredjuju, sto znaci da cete termine morati da izmenite, a da biste izmenili njih pre toga morate izmeniti triplicitete i tako redom do domicila. Kako cete izvuci tako vazne tradicionalne faktore stanja vladara tripliciteta svetala vremena, tako vaznog opsteg preduslova za generalnu procenu karte, kako cete odrediti tacke koje jednako pominje i Ptolomej i Arapi, kako cete protumaciti bilo koji deo natalnog ili nekog drugog horoskopa bez ove sustine 7 planeta. Ono sto zelim da kazem je da podela na TA i MA nije samo filozofska i istorijska vec i predmetno-metodoloska jer ne moze se za sebe reci da sam tradicionalni astrolog, a uvazavati prosireni kosmos MA jer se na taj nacin "ruse" temelji astrologije do XVII veka. Dakle, ova podela nije proizvoljna vec nuzna. Onaj koji transsaturne koristi prema dostojanstvima i egzaltacijama MA ne moze u svom radu zadrzati Ptolomejevu tabelu dostojanstava, pa samim tim, ni izvesti bilo koji tradicionalno astrolosku metodu u svom radu. Horarna astrologija sa ovom podelom nikakve veze nema. To je prva, najniza grana tradicionalne astroloske klasifikacije, a ne njena sustina kako se ovde, iz meni nepoznatog razloga, pogresno insinuira. Horarna astrologija postoji i pre Ptolomeja kroz jatromatematicke dekumbiture, nastavlja se i u arapskom periodu da bi kulminaciju dozivela u Engleskoj XVI i XVII veka. Evo kako Froli objasnjava hijerahiju grana astrologije:
http://www.skyscript.co.uk/frawley.html