Ili ako se uzdigne iznad kosmoloskih okvira, odnosno, ako, kojim slucajem, ne postane Bog sam. Sta oni tacno podrazumevaju pod tim da se nesto ucini zarad promene, iskreno, ne znam, jer ispada da oni u sudbinu ne veruju, odnosno, ne veruju u granice koje nas definisu kao licnost, posebnost, neponovljivu manifestaciju jednog vremenskog trenutka. Ovakav stav jednako iz sebe moze dati vrhunsku mudrost i vrhunsku glupost. Linija razgranicenja je tanka. Po njima astroloski dijagram nije nista drugo do nekakav apstraktan potencijal koji egzistira izvan realnog zivota, poput neke mracne senke koja nam stoji iznad (odnosno unutar) glava, ali sa kojom mi svesno nemamo nista i slobodni smo da postanemo neko drugi, ko god, samo da se njima za analizu obratimo. Ruku na srce, cak je i taj "poduhvat" u okvirima sudbine, videli je oni ili ne. Primetila sam da smo danas skloni da subjektiviziramo kartu i prirpisujemo sebi neka svojstva koja se kartom ne mogu opravdati. I ceo koncept se tako relativizuje prema samoubedjenju i zeljama. Dakle, uopste ne razumem, to me prevazilazi u misaonom kapacitetu, sta izneto zaista znaci.