Helenistička astrologija
Naslov “helenistička astrologija” u sebi obuhvata, ne samo praksu astrologa koji su bili Grci, t.j. Heleni, niti astrologiju koja se praktikovala u okvirima grčke kulture isključivo, već se odnosi na sve astrološke pisce i praktikante koji su koristili antički grčki jezik kao način izražavanja. Zato se, gotovo konvencionalno, danas koristi naziv „helenistička astrologija“ za astrologiju koja se praktikovala negde od 2 veka p.n.e, pa sve do 6-7 veka n.e.
Kako je nastala ova astrologija je stvar istraživanja i postoje različite teorije. Neki smatraju da je ova astrologija nastala od mitske ličnosti koja se zove Hermes, čoveka koji je najverovatnije živeo negde oko 2 v. p.n.e. i koji je napisao svoju teoretsku konstrukciju iz koje se sve kasnije počelo razvijati. Čuveni Jambikus svedoči da je čovek koji je preneo egipatske misterije na grčki jezik bio neko ko je poznavao filozofiju, odnosno atinsku filozofiju. Drugi smatraju da ova astrologija nije nastala od jedne ličnosti isključivo, već da se ona razvila spontano, tokom dugog niza godina opservacija nebeskih fenomena i zapisivanja istih kao svojevrsnog dokaza korelacije između nebeskih fenomena i događaja ovde na Zemlji, što na mundanom (svetovnom), što na ličnom, individualnom planu. Ova tradicija potiče iz Mesopotamije i Egipta. Neki opet smatraju da ovu astrologiju treba nazivati grčko-rimskom astrologijom, a ne „helenističkom“ jer postoje astrolozi iz ove epohe koji su bili Rimljani i pisali na latinskom jeziku. Primer za to je čuveni Firmikus Maternus. Pored Hermesa, postoje još dve mitske figure po imenu Nehepso i Petoziris na koje se gotovo svaki autor iz helenističkog doba poziva. To su te tri veoma bitne ličnosti koje su najverovatnije živele oko 2-3 veka p.n.e, i koje su postavile osnove helenističke astrologije, kakvu mi poznajemo danas, kroz dela koja su nam dostupna za proučavanje.
Helenistička astrologija ushićuje svojim konceptima koji su filozofskog i metafizičkog tipa. Ona ima jednu posebnu kosmologiju koju treba proučiti, ako bi želeli da shvatimo njene koncepte i praksu. Ne postoji neposredna veza između nebeskih konfiguracija, međuodnosa planeta (kao što su aspekti, njihove helijačke faze, kretanje itd.) i događaja u ljudskoj svesti, kako to moderna astrologija uči. Nebeski fenomen, poput Saturna u Vodoliji, ne ostvaruje direktan uticaj na događaj koji se odvija u čovekovoj psihi, kako to moderna psihološka astrologija uči. Taj nebeski fenomen, koji se da posmatrati, ima svoje mesto u tzv. "Kosmičkoj Duši".
Ovaj kosmološki model je bio svojstven gotovo svim većim filozofima antike. Filozofi kao što su Aristotel, Platon, stoici, pa čak i epikurejci. Kosmos je u okviru ovog freim-a bio živo biće, koje ima svoje Telo i svoju Dušu. Ono što se dešava u "Kosmičkoj Duši", ili "Kosmičkoj Svesnosti", ima korelaciju sa događajima u našem životu, a konsekventno utiče i na našu psihu, ali poenta je da se ne radi o korelacija između ovih nebeskih fenomena i čovekove individualne svesnosti, u smislu korelacije „jedan na jedan“. Takav vid psihologizacije potiče od Kanta, a svoj vrhunac je ostvario u ličnosti Karla Gustava Junga, za kojeg se slobodno može reći da je uzrok nastanka moderne psihološke astrologije. Helenistička astrologija u sebi sadrži terminologiju koja je povezana sa celokupnim svetonazorom te epohe. Pored filozofskih pincipa i kosmologije bazirane na toj filozofiji, helenistička astrologija u sebi sadrži i terminologiju izvedenu iz same gramatike, retorike i legalne paradigme. Radi se o svojevrsnom kosmičkom jeziku. Astrološki faktori, kao što su konfiguracije ili aspekti, imaju svoj izvor ili analogiju ako volite, u legalnim paradigmama. Na primer, grčka reč koja se koristi za domicilnog vladara, ili ono što se kasnije počinje nazivati recepcijama (kad neki vladar daje recepciju planeti koja se nalazi u njenom znaku) je dekhomai (δεχομαι), što u prevodu znači: „da se pruži gostoprimstvo“, „neodbijanje prijateljstva“, „da se čuje glas gosta“ itd, što je vrlo dobra asocijacija na to kakav odnos imaju domicilni vladar i planeta koja se nalazi u njenom domicilu.
Takođe, moguće je povući logiku od legalne paradigme, koja pretpostavlja potojanje svedoka u nekom pravnom slučaju u sudnici. Analogija sa Kosmičkim sudom je veoma objašnjiva sama po sebi, gde je svaki vladar neke planete, ustvari, svedok pred kosmičkim sudom u korist te planete. Zato su postojala vladarstva kao što su domicilni vladar, egzaltacioni, triplicitetni i terminski vladari. Čini se da dekanski vladar nije imao ulogu dispozitorstva, kako se to koristilo i numerisalo u kasnijoj arapskoj tradiciji. Svaki zasebni vladar je zasebni svedok pred Kosmičkim sudom i daje svoje ingerencije u odnosu na planetu kojom vlada. Negativnim se uticajem smatrala situacija kada planeta ne vidi znak kojim vlada, jer upravo je njeno svedočanstvo na neki način umanjeno u prilog stvari koje ta kuća označava kao i planeta koje se u tom znaku nalaze. Popularni termin koji se danas za ovo koristi jeste „averzija“, što znači da planeta ne vidi svoj znak ili planete u tom znaku, preko aspekata koji su se koristili u to doba: sekstil, trigon, kvadrat i opozicija. Polusekstili, polukvadrati i sl, nisu postojali u to vreme. Logika je bila optička, da bi planeta svedočila, ona je morala da vidi svoj domicil, egzaltaciju, termin itd. .
Koncept Sudbine je bio dobro razvijen u to doba, pa su tako postojala uglavnom 3 tipa Sudbine.
Heimarmene je bio koncept sudbine koji se povezuje sa dužnošću. To je ona sudbina koja je data čoveku kao njegova dužnost, zadatak koji on treba da ispuni u ovom svetu. Ananke je sudbina koja je povezana sa neophodnošću. To je onaj deo Sudbine koji čovek mora pretrpeti, to je ono što je njegovo i neophodno, ono što se mora desiti. U Grčkoj mitologiji ovaj tip sudbine je predstavljen ženom koja drži vreteno i to je jedna od tri Sudbine (Moire) koje donose krajne odluke, a njeno se prebivalište nalazi na početku Kosmosa, zajedno sa Saturnom. Pronoja je treći vid sudbine koja se povezuje sa Promišlju, ili onim što se kasnije naziva Božjom promisli. Stoički su filozofi verovali u ovakav tip sudbine i oni su bili saglasni sa filozofijom prema kojoj je svaki događaj u ljudskom životu vođen upravo od strane ove sudbine, Božijom promisli. Koncept sudbine unutar astrološkog sistema se vidi i po upotrebi reči moira za svaki zasebni stepen zodijaka. Svaki zasebni stepen (na grčkom moiria) nosi posebnu sudbinu. Zato su helenistički astrolozi smatrali da dve planete koje se aspektuju sa istog stepena ( ne unutar jednog stepena orbisa, već sa istog stepena!) donose nešto dublje, nešto značajnije na sudbinskom planu.
Još jedan interesantan kocept, i veoma pogrešno shvaćen danas, a i u prošlosti su se koplja dizala zbog toga, jeste koncept kauze, ili na grčkom aetion. Od ove je reči kasnije nastala nauka o uzrocima (aitia). To je reč koja označava uzrok, kauzu, odgovornost za nešto što se desilo. Ptolomej je bio prvi koji je pričao o nebeskom uticaju, njegova je logika bila takva da ako planete uzrokuju pomeranja u gornjem delu atmosfere i ako time uzrokuju plime i oseke, vreme i atmosferu, onda, prema toj logici, sasvim sigurno, će uticati i na nas, ljudska bića na Zemlji. Ovo nije gledište do kojeg su držali raniji astrolozi (ili oni koji su živeli oko njegovog vremena). Ptolomej, svojim naučnim umom, nije želeo da gleda na astrologiju i planete kao na nešto što se događa u Kosmičnom Umu, on je želeo da planete vidi kao uzroke. Ono što Ptolomej čini jeste distorzija jedne tradicije i jednog kosmološkog pogleda na stvari koji su imali raniji astrolozi, a koji je bio više inkliniran metafizičkoj ravni, i tako je u astrologiju uveo svoj naučni pogled na ove stvari.
Transmisija helenističke astrologije kroz Persijance i Arape nije prošla bez posledica po astrološke faktore koje su kasniji astrolozi nasledili. Postoji očigledna modifikacija o kojoj se danas vode žestoke rasprave oko to da li su pozniji astrolozi jednostavno načinili jednu evoluciju astrologije, koja je praktikovana u helenističko doba, ili su jednostavno otišli u pogrešnom smeru, modifikujući osnovne segmente te astrologije. Na primer, neki (Šmit) smatraju da se u helenističko astrološko doba, 3. kuća nije odnosila na „kraća putovanja“ niti 9. na „duga putovanja“, već da je to arapska pogrešna modifikacija. 3. je kuća bila povezana sa familijarnim vezama, pa tako, ako neko putuje da poseti svog brata, to je putovanje povezano sa 3. kućom, bez razlike koliko je to putovanje zaista kratko ili dugo, ono ipak spada u 3 kuću. Sa druge strane, 9. kuća nema veze sa dugim putovanjima, već sa putovanjima koja se preduzimaju u turističke svrhe ili u svrhu posete nekom proročištu, poput Delfskog proročišta. Ako ja živim samo 2km od Delfskog proročišta i idem na put da bih posetio to proročište, takav put će spadati u putovanje povezano sa 9. kućom, a ne 3. prema logici kratkoće samog putovanja.
Dugo se verovalo da su Dorotejeva "Poema" i Ptolomejev "Tetrabiblos" bili ono na čemu su arapski astrolozi primarno zasnivali svoju astrologiju iako Al Biruni svedoči da je Abu Mašar veliki deo svoje astrologije bazirao na Valensovoj "Antologiji". Mašalah je takođe znao za Valensovu knjigu što Vetijusa Valensa svrstava u velike izvore helenske astrologije, i to sa pravom, jer su Mašalah i Abu Mašar imali najveći uticaj na srednjevekovno latinsko doba i evropsku renesansu.
Čini se da su helenistički astrolozi koristili sistem kuća-znak. Koristili su i dinamičke podele za određivanje snage neke planete. Valens u 3. knjizi svoje "Antologije" opisuje jedan takav sistem koji je kasnije poznat kao "Porfiri sistem" mundane podele. U ovom trenutku nemamo dokaze koji bi nas pokrenuli u smeru potvrde na koji su tačno način helenski astrolozi koristili podele za određivanje horoskopskih kuća. Gotovo svi praktični primeri koje imamo iz tog doba koriste sistem kuća-znak.