MANIFESTACIJA SUPRAFIZICKE KAUZALNOSTI (BALON UNUTAR BALONA)
Citajuci drevne astroloske izvore nailazimo na vrlo direktnu konstataciju o izvesnim stelarnim zracima i neposrednim uticajima koje um savremenog astrologa vrlo lako mogu ( najcesce i jeste tako) pokrenuti u pravcu jednostavnog zakljucka o tome da su i drevni vezu izmedju neba i zemlje prihvatali pravolinijski i posledicno. Iz perspektive savremene fizicke nauke, drugacije ne moze ni biti, ali u to vreme, u vreme kada je Aristotelova nauka bila prva i poslednja referenca, na stvari ovog sveta gledalo se iz integralne perspektive. Integralno ovde podrazumeva objedinjenje fizickog i metafizickog predmeta. Osnovna zakonitost da se manifestacija poklapa na svim nivoima, tj. na nivoima svih 55 Aristotelovih sfera, otkriva jednu sveobuhvatnu filozofiju tadasnje nauke prema kojoj granica izmedju fizickih i parafizickih uslovnosti ne postoji na nacin determinisan tako da se predmet mora razdvajati. Fizika se danas definise kao nauka koja proucava ponasanje i interakciju materije u prostoru i vremenu dok su u to vreme, prema Aristotelovim zakonima, prostor i vreme bili tek svojstvo jedne polovine univerzuma, one polovine koja se prostirala ispod kristalne sfere. Savremena fizika definise tri, odnosno, cetiri fizicke sile: gravitacionu, elektromagnetnu i nuklearnu slabu i jaku. U to vreme banalnosti fizike elementalne materije, one materije koja gradi sublunarni svet, nisu mogle biti nesto sto se posmatra izvan sveukupnosti prirode univerzuma koja je, u to vreme, bila dualna na svim nivoima ispoljavanja. Dualno u univerzumu jeste nivo prostor-vreme (od zemlje do kristalne sfere) i nivo iznad kristalne sfere sa svim svojim podnivoima. U tom smislu, razlika izmedju savremene fizike i Aristotelove fizike je razlika izmedju predmeta fizike i metafizike. Savremena fizika se ne bavi, za predmet nema nista sto je izvan prostor-vreme dimenzije. U to vreme, jedno bez drugog se nije posmatralo. Manifestacija prvog pokreta (hipodinamije stvaranja) se zaista, u pravom smislu te reci, ostvaruje simultano na svim nivoima kosmicke hijerarhije i kada Al Kindi kaze “stelarni uticaj” ili “stelarni zrak” on pod tim jednostavnim izrazom obuhvata citavu filozofiju Aristotelove fizike, a ne samo zakonitosti elementalnog nivoa univerzuma u koji bi savremene fizicke zakonitosti mogli da smestimo. Uticaj Al Kindija nije isto sto i uticaj elektromagnentnog zracenja jer Al Kindijevi stelarni zraci nisu zraci solarne svetlosti vec zraci prime materie, prve materije stvaranja, prvi zrak one svetlosti koja je derivirala sve ostale i koja je gradivno sastavni deo svih nivoa univerzuma, svake celije, svakog atoma. Ta prima materia nema veze sa materijom u fizickom smislu te reci vec sa idejom o incijalnoj, osnovnoj supstanci stvaranja. Kada anticki ili srednjevekovni um kaze “uticaj” on pod time podrazumeva primum mobile i primu materiu, a ne njihove derivate. Derivati su ukljuceni, oni postoje, oni se priznaju, ali od njih se ne pocinje, sa njima se produzava prema centru univerzuma prvi impuls hipodinamije stvaranja. Plima i oseka naseg satelita odgovaraju derivaciji prvih principa i ta plima i oseka jesu posledica fizicke kauzalnosti i medjuzavisnosti, poslednji, elementalni nivo hipodinamije. Astroloski “uticaj” Meseca predstavlja visi nivo u odnosu na ovaj, ali i taj nivo je tek jedan u hijerarhiji posle prvog pokreta iz kristalne (zvezdane sfere). Nivo “uticaja” jeste medjuzavisan, ali se isti ne desavaju u razlicitim vremenskim trenucima vec istovremeno, simultano. Fizicke sile sublunarnog nivoa ne funkcionisu na ovaj nacin, sve iznad tog nivoa siroko obuhvata i sublunarne sile i sile ostalih sfera univerzuma. Kako je primum mobile u isto vreme “darivao” svaku pojedinacnu supstancu startom u prostor-vreme delu univerzuma, tako su sve supstance, same po sebi, ne jedna prema drugoj, ostvarile svojoj prirodi svojstveno kretanje. Kada se krece visa sfera, istovremeno (na osnovu prvog pokreta) krece se i niza, ali prema svojim zakonitostima. Jedna ne utice na drugu. Prvobitno jedinstvo nadkosmicke stvarnosti u manifestaciji se razvrstava prema onoliko nivoa koliki je i nivo sfere u tom poretku. Medjuprostor koji pripada planetama sadrzi 7 ontoloskih vrednosti manifesatcije koje u nadkristalnoj sferi predstavljaju jedinstvo po sebi i prema sebi. U manifesatciji to jedinstvo se razlaze na 7 velikih ideja, a tih 7 velikih ideja u sublunarnom svetu (nasem svetu) dalje se razlaze na hiljade mogucih, izmesanih manifesatcija. Nista ispod Meseca nije ciste planetarne prirode vec izmesane i kada kazemo da je nesto Venera na ovom svetu mi, zapravo, mislimo da Venera prevladava u prirodi ideje o toj stvari ili situaciji, ali da Venera nikako nije i jedino sto istu karakterise. Ovo je od prve vaznosti za razumevanje mehanizma magijskog delovanja. Astroloska magija predstavlja akciju usmerenu na objedinjavanje ideja sublunarnih supstanci prema odgovarajucem medijalnom, ontoloskom principu (odredjenoj planeti). Kako je sve na ovom svetu umnozeno i rasuto, magija se, tako, razume kao protivprirodno integrisanje razvrstanih delova jednog principa. Venera u nama i nasim zivotima moze znaciti veoma veliki broj stvari i kada se odlucimo da na sebe, u Venerin dan ili cas, stavimo amulet sa njenim misticnim simbolom, slikom ili sifrom, na taj nacin, bez da razumemo stvari, mi, vrlo grubo, objedinjujemo sve venerijansko u svom zivotu. Na najbanalnijem i najociglednijem nivou povodimo se za tim da je Venera simbol ljubavi, pritom zanemarujuci istinu o usitnjenoj i upojedinacenoj stvarnosti naseg mesta u univerzumu. Magije Venere integrisace sve sto je Venera u nasoj kosmickoj poziciji pa to jednako moze biti, ljubavno spajanje, ali i nezdrava celija koja se lako moze pretvoriti u malignu ukoliko Venera kod nas ima veze sa 6. ili 8. kucom, ili tackom bolesti, ili ta Venera vlada 7. pa uz ljubavnika u integraciju povucemo i nase suparnike. Prosta i direktna primena magijskog predmeta, bez prethodne faze o kojoj je nesto receno na pocetku izlaganja, integrisace bez kriterijuma sve sto jedan princip znaci u nasem zivotu. Prethodna, pripremna faza, introspektivne magije na nivou licnosti, omogucuje da se kasnije primenjeni predmet usmeri na samo jednu od mogucih manifestacija. Iz ovog razloga, od najvece je vaznosti da magiji ne pristupamo mehanicki i da istu ne primenjujemo ukoliko nismo vrsni poznavaoci ovih stvari. Na umu uvek treba da nam bude definicija magije kao protivprirodnog spajanja manifestacijom upojedinacenih stvari i da to upojedinacenje rasipa jedan planetarni princip na milione vise ili manje sitnih svojstava. Kada potegnemo za forsiranjem tog jednog ontoloskog principa mu povlacimo sve njegove delove u nasim zivotima, a ne samo zeljeni pa rezultat moze biti takav da elekcija za uzimanje lekovitog caja protiv obilnog menstrualnog krvarenja za posledicu dobije da se zaljubite u svog ginekologa jer caj i ginekolog, u vasem natalu, dele jednu te istu simboliku.
Mehanizam funkcionisana sfera univerzuma je simultan, ali prema ustrojstvu hijerarhije, prema vertikali, ne prema horizontali. Dva zakona vladaju manifestovanim i idejnim delom univerzuma: zakon simpatije (sinhroniciteta) i zakon hijerahije (spratova). Sinhronicitet obezbedjuje istovremeno kretanje iste ideje na razlicitim spratovima i prema razlicitim ritmovima, ali, istovremeno, ne sledbeno. Kada neki drevni mislilac kaze “uticaj” on misli na to da se niza sfera manifestacije (nizi sprat univerzumske gradjevine) ogleda u kretanju vise i obratno. Magijom mi, zapravo, ne izlazimo iz sudbinskog okvira jer niti jednom magijom nije moguce precicom integrisati princip koji u datom trenutku vremena nije integrisan. Magijom jedino posrednim putem, upucivanjem na princip koji je bolje integrisan, a koji je sa neintegrisanim principom u vezi, objedinjenjujemo njegove rasute ideje ka idejnoj celini. Sila kojom se to radi ne spada u red fizickih sila vec suprafizickih, odnosno, mehanizam kojim se ovo obezbedjuje jeste mehnizam “preskakanja sfera” gde se sa nivoa elementalnog rasipanja (sublunarnog nivoa) usmerava (mislju, idejom) na nivo ujedinjenog ontoloskog principa koji je tek 1/7 na nivou prvobitnog jedinstva izvan sfere zvezda nekretnica.
Telurgija, alhemijska magija, je najvisa od tri moguce magije prema hijerahiji. Telurgijom se tezi, ne samo za objedinjenjem jednog ontoloskog principa, vec za objedinjenjem svih 7 cime se izlazi izvan prostor-vreme dimenzije. Telurgija je tako vezana za hermeticku religiju, ne filozofiju jer se njome tezi za transcendiranjem kosmosa. Astroloska magija funkcionise u kosmosu. Najniza od svih magija je elementalna magija koja ujedinjuje elemente sublunarne sfere, a ne ontoloske principe. Izvan Aristotelove fizike razumevanje tradicionalne astrologije, hermetizma i astroloske magije, nisu moguci ni na teorijskom, a jos manje na prakticnom nivou primene. Razumevanje nije dovoljno, preduslov je i vera u izneto i usvajanje ovakvog pogleda na univerzalno ustrojstvo. Verom i ritualima kontemplacije covek se postepeno uvodi u stanje koje dozvoljava posezanje za integracijom principa. Puko, brzo, bezuvodno posezanje za magijskim predmetom je pogubno.
U narednom tekstu o predmetima astrolske magije: amuletima, sigilama i magicnim kvadratima.