Apokatastaza

  • 0 Odgovora
  • 4197 Pregleda
*

Van mreže Nataša

  • *****
  • 1570
    • www.tradicionalnaastrologija.com
Apokatastaza
« poslato: Novembar 28, 2012, 09:54:08 pre podne »
u mitu o Eru Platon, izlazuci koncept arhetipske (idealne, nebeske) stvarnosti, rekao je da ono sto percipiramo kao stvarnost lici na nestaticne senke na zidu pecine. odraz u vodi, iskrivljeni odraz u nemirnoj vodi su najtipicnije naknadne interpretacije ideje o odnosu nebeskog i kosmickog. u Timeju isti autor izrazava ideju o postojanju kao rezultatu namere Bozanskog da stvori pokretnu sliku vecnosti. U cuvenoj Smaragnoj ploci isti osovinski dualizam sadrzan je u cuvenoj maksimi "kako gore, tako i dole". ipak, interpretacija ovih, lakonski esencijalno, izrazenih ideja kroz istoriju nije zadrzala unoformnost, ali uvek se svodila na sustinu dva zakona citavog stvorenog univerzuma, a to su zakon primarne materije stvaranja (mogli bi je definisati i kao idejni materijal kreacije) i zakon hijerarhije. prvi zakon pretpostavlja apsolutnu povezanog svih nivoa kosmosa preko zraka bozanske emanacije, tzv. hiperdinamije (savremeni najcesce koriscen izraz za opis ove stvari jeste sinhronicitet, dok u tradicionalnim hermetickim izvorima ova ideja se izrazava kroz simpaticki princip). u idejnom svetu antickih Grka nije postojala lako prepoznatljiva granica izmedju Bozanskog i ovozemaljskog, odnosno, hijerarhija postojanja je bila apsolutna sto znaci da, iako hiperdinamija povezuje sve kosmicke svetove, to ne znaci da su ti svetovi isti bas kao u osnovnoj Platonovoj ideji o trepravim senkama na zidu ili iskrivljenom odrazu u vodi. Kabala koja, takodje, predstavlja deo mistickog nasledja mediteranskog dela sveta, prestavlja stvaranje sveta na krajnje mistican nacin, kao bozansko sazimanje, samoodvajanje. zapravo, kako je Bog apsolutan ideja stvaranja pretpostavlja ogranicenje njegove beskonacnosti (jer nije moguce zamisliti prostor koji nije Bog sam po sebi u kontinutitetu kreacije) zbog cega je kreacija jedino moguca ulaskom Boga u sebe samoga, njegovim sazimanjem, povlacenjem, cime se otvara prostor za stvaralacke procese. ovim je uspostavljena granica izmedju Boga i njegove kreacije, izmedju gornjih i donjih voda biblijskih navoda, odnosno, izmedju onog "gore" i onoga "dole" u hemretickom misticizmu. posle ovog cina samosazimanja citav stvoreni svet postaje podeljen i rastrzan jer, da bi svet uopste nastao, moralo je doci do razdvajanja bozanskog jedinstva u nizim sferama manifestacije i tako je osnova citavog stvorenog sveta nepovratno dualisticka. ova prvobitna podela izrazava se na svim stepenima hijerarhije postojanja kao pozitivno-negativno, aktivno-pasivno, rastuce-opadajuce, musko-zensko, dnevno-nocno, komandujuce-poslusno...tradicionalno gledano uloga covekova je da povrati ovo prvobitno jedinstvo. razliciti su nacini na koji se ovo pokusavalo i pokusava od kada je sveta i veka i upravo ova razlika predstavlja kriticnu liniju koja razdvaja religiju od gnoze, ali o ovome kasnije. povratak jedinstvu za coveka se namece kroz njegov osnovni zadatak da kao 'iskupitelj" prirode podigne, na kosmoloskoj osi, nize pozicionirana bica kroz svoju veru, duh i svoje delovanje. ideja ove covekove misije najbolje je sacuvana u paganskim obredima zrtvovanja zivotinja jer pretpostavka koja lezi iza ovoga jeste da covek na taj nacin uzdize, preobrazava zrtvovano bice kroz sopstvenu superiornost, kroz sebe, preko sebe. kao mikrokosmos i srediste kosmosa covek je jedino bice koje ima moc da premosti svetove, da ih poveze, da se krece po osi postojanja. svet je materijalistickom i naucnom "evolucijom" napustio ovu ideju pa je tako sve postojece sagledano kao takvo, bez sustine, bez posebnog znacenja, kao rezultat nasumicnih zakona fizike i hemije. drvo je tako samo drvo, covek biolosko bice sa razvijenim mozgom, medved samo zivotinja... u tradicionalnom poimanju sveta medved je bio daleko vise od zivotinje. bio je manifestacije odredjene ideje stvaranja. ova ideja najlakse se prepoznaje u nekim indijanskim kulturama, ali i u evropskom nasledju gde se simpaticka veza izmedju, naizgled, nepovezanih stvari forsira kako bi se svetovi povezali, bica integrisala i "podigla". Marsilo Ficino (citajte ga, moj iskrena preporuka), srednejvekovni platonista i hriscanski vernik rekao je da cak i hrana koju jedemo, ako je pravilno jedemo, ako tom procesu dajemo misticki predznak i razumevanje gnoze (preko znanja), iako nije ziva sama po sebi, vraca nas putem duha obliku naseg zivota. na isti nacin funkcionisu i astrolske intervencije:

"ukoliko zelite da vase telo i vas duh prime moc od necega, recimo, od Sunca, saznajte koje su to solarne stvari medju metalima i kamenjem, jos bolje medju biljkama, ali pre svega u zivotnjskom svetu i narocito medju ljudima. jer, nema sumnje, da oni na vas prenose odredjene odlike. ove i mnoge druge stvari bi trebalo izlagati i unositi zbog njihove prirodne moci, narocito na dan i u casu Sunca, kada Sunce svojom pojavom vlada na nebu. sve ove solarne stvari nazivamo heliotropima...na primer zlato...drago kamenje, mirta, tamjan, mosus, cilibar, lav, labud, ljudi sa kosom boje zlata..." (M. Ficino, "Knjiga zivota"). svrha ovih tradicionalnih uputstava jeste otkrivanje procesa vracanja bozanskoj ravnotezi, olaksavanje onoga sto danas nazivamo individuacijom ili obozenjem jer razvijanjem simbolickog nacina misljenja postajemo blizi arhetipskim idejama "gornjih voda".

drugi hermeticki zakon sadrzan u poznatoj maksimi jeste zakon hijerarhije postojanja. sacuvan je u svim filozofskim i verskim tradicijama drevnog sveta i sigurno predstavlja jednu od nekoliko zlatnih niti koje ih povezuju. mi vrlo prirodno percipiramo, i bez da nas neko tome uci, da je nebo "iznad", a pakao "ispod nas". kako gore-tako i dole ne izrazava samo taj osovinski simbolizam stvorenih svetova vec i kvalitativnu povezanost izmedju njih. sto nize idemo niz lestvicu hijerarhije to smo sve dalji i izobliceniji od idealnog sveta ideja stvaranja na vrhu. Zemlja tako predstavlja srediste kosmosa, nikako njegov periferni deo jer tradicionalni kosmos je homocentrican (zato covek ima posebnu ulogu u njemu, ulogu iskupljenja nizih vrsta i mogucnost transmigracije tih svetova prema dostignucu licne individuacije), ali i krajnje nesavrsen odraz Nebeskog carstva, a svetovi pakla (koji su takodje hijerahicni prema sebi jer nisu jedna celina kako se obicno veruje, ali to je opsirna prica za sebe) predstavljaju izvitoperen odraz svega sto je na Zemlji. tako sfere paklova, obzirom da su daleko na osovini stvaranja, jesu i najvise deformisane materijalizacije bozanskih ideja. svaki stepen nize na ovoj osi sve je dalje od svetlosti prvobitnog stvaranja. osovinski simbolizam srece se u svim tradicijama, a najcesce se izrazava kroz koncept drveta zivota, stuba svetova, planine ili bozanske osovine. Zemlja se, konceptualno izrazeno, "okrece" oko te ose koja tradicionalno nosi simboliku Sunca (emanacija bozanskog ispoljavanja i stvaranja). okretanje prema Suncu simbolicki odrazava kretanje prema kosmoloskom severu (ka vrhu vertikale) ka "kapiji Sunca" dok smer od ove vertikale, ka spolja od nje, simbolicki predstavlja vezanost za Zmelju, radjanje i prolaz kroz "kapiju oceva", "kapiju generacije". na ovoj solarnoj vertikali, u smeru ka unutrasnjosti iste, desava se i uzdizanje duse preko planetarnih sfera, posle smrti, odnosno, njena descenzija kroz kapiju oceva, u trenutku radjanja. ova kapija oceva i generacije konceptualno je pozicionirana ka kosmoloskom jugu, tj, na dole. svrha verske i gnosticke duhovne tradicije jeste pravilno usmeravanje coveka ka ovoj osi, odnosno, ka severnom smeru i stepenima transcendencije. u skladu sa ovim su pozicionirani kardinalni obrti astroloskog neba gde je prolecni ekvinocij u vezi sa ascenzijom duse i kosmoloskim severom, jesenji sa njenom descenzijom, a tropici su vrata radjanja i vrata smrti, odnosno, pomenute kapije. deo kosmicke ose koji se proteze od njenog sredista, tj. od covekove pozicije do vrha, tj. Boznaskog pijedestala i trona, podeljen je u tri nivoa koja se kod hermeticara nazivaju "tri sveta obitavanja duse". donji deo ove posebne celine cini svet 4 zemaljska elemta, drugi deo jeste tanani svet planeta, odnosno, svet nizih stepena andjeoskih redova, a na vrhu jeste svet transcendencije, "voda iznad svoda" koji je, sam po sebi, veoma hijerarhican i slozen i na ovom mestu ga posebno necu izlagati jer je materija opsirna i ne tice se astrologije kao takve. taj vrh hijerarhije pripada srednjim i visim andjeoskim redovima i Bogu samom, mada, teorija kaze, da je nepojmljivost Boga smernica da se taj vrh nicim iz ove perspektive ne moze i ne sme pojmiti. dakle, taj tradicionani stub svetova jeste bozanski zrak emanacije ili Postanje, ili zrak pretvaranja prve svetlosti (energije) u bivstvo i svi svetovi na ovoj osi stvoreni su kako bi se Bog otkrio samome sebi. u tom smislu, bozanska emanacija krece od apsolutno transcendentnog, preko andjeoskog, zatim covekovog mesta prostora i vremena do svetova pakla, odonsno, podmanifestnog. usredsredjenost na ovu osu kroz tradicije i vremena razlicito se prepoznavalo. u hinduizmu "japa" predstavlja taj put kojim treba da se ide, u budizmo je poznat pod nazivom "Cista zemlja", u sufizmu taj se put ostvaruje kroz "dikr", kod hriscana to je put ulaska u Isusovu molitvu itd.

astrologija, kao integralni deo hermeticke tradicije, predstavlja filozofsku (metafizicku) disciplinu koja se bavi odnosom coveka i onog dela kosmicke ose koji, uslovno receno, pripada njemu i obuhvata svet 4 elementa i tanani svet planeta dok simbolicki krug na vrhu (transcendencija) nije predmet astroloskog istrazivanja niti astroloske primene. ova veza tri visa kosmicka sveta u tradiciji se predstavlja kao kvadrat koji je sa krugom na vrhu povezan krstom pri cemu kvadrat predstavlja Zemlju, krst tanani svet planeta, a krug vise andjeoske redove i konacno bozansko jedinstvo. za razliku od astrologije, ono sto je danas poznato kao alhemija, a sto poreklo vuce iz prvih vekova nase ere i razvijenog helenizma grckog Egipta, za predmet, uravo, ima te "gornje kosmicke vode" pa se, u tom smislu, astrologija javlja pre kao pomocno naucno sredstvo, da upotrebim tu analogiju, nego kao zasebna naucna grana u kontekstu hermetizma kao integralne celine. o alhemiji mnogo danas mozete citati, definicije, istorijat, sve je to poznato, ali sustina price uglavnom izmice javnosti, a razlog za tako nesto, verovatno, lezi u potrebi da se licno i pristrasno ne angazuje u navodjenju opstih stvari koje su svima dostupne. kao deo prirodne filozofije alhemija je, zapravo, filozofija visoke magije, a magija se definise kao protivpravno (protivprirodno) spajanje. Spajanje razjedinjenih principa, jer da bi se kosmoloski red ocuvao apokatastaza (put povratka bozanskom jedinstvu putem ucelinjenja ili obozenja), desava se iz pravca Zemlje preko srednje sfere do visih nivoa, a ne obrnuto, odnosno, adepti egipatskih misterija uvodili su se, putem vrlo definisanih rituala i vise faza, u stanje ovozemaljskog obozenja, odnosno, oni su verovali da je tako nesto moguce. dakle, ono sto vernik cini kroz afirmaciju vrlina, milost i pistis (vera bez pogovora i pitanja), adept hermeticke religije pokusava da postigne za zivota tako sto ce sam postati Bog, besmrtno bice. jedan od ciljeva pozne ezotericne alhemije jeste i alegorijska predstava radjanja hermafrodita, bespolnog bica koje bi na Zemlji ostvarilo misticko prvobitno jedinstvo koje je postojalo pre Stvaranja. dakle, prilicno je jasno da je inicijalna ideja iza svega ovoga bilo sticanje bozanskog statusa, u misticko znanje, posvecenog i izabranog coveka. vremenom se prvobitni cilj potpuno ravodnjio, rituali su se menjali i nebeska moc se privremeno zamenila zemaljskom (interesni cilj mnogih misticnih drustava po principu Bogu Bozije, caru carevo). o egzotericnom i ezotericnom licu alhemije sami mozete da citate. glavni cilj je poznat kao Magnum opus, Veliko delo koje podrazumeva transmutaciju duse u cisti duh iz inicijalne ljudske pozicije. njen egzotericni deo povezan je sa alternacijom prirodnih elemenata, onim sto danas laici, uglavnom prepoznaju kroz pricu o pretvaranju neplemenitih u plemenite metale, ali ezoterijski njen deo ovu pricu prenosi na nivo duse i duha gde se heliotropska transformacija sagledava u smislu ucelinjenja, negiranja dualistickog koje je osnov covekovog ovozemaljskog postojanja. u prvim vremenima alhemija je imala 4 osnovne faze: crnu, belu,zutu i crvenu (prema 4 elementa) da bi kasnije taj broj bio za jedan manji pa je faza negracije, crnjenja, predstavljala fazu preciscavanja necistoca sveta 4 elementa, bela faza preciscavanje duse kroz sferu 7 planetarnih sfera i poslednja, inicijacijska faza, crvenjenja (rubinacije), predstavljala je fazu ostvarenja misticnog ujedninjenja primarnih dualnih principa (tacka duha i tacka duse, SO i MO) u primordijalno Jedinstvo iliti pretvaranje coveka u Boga. i dok verski tradicionalni izvori jasno pokazuju jedini moguci smer ljudskog obozenja sa Zemlje (za zivota), preko smrti (sfera planeta) do vrhovnog kruga (Boga) dotle hermeticka religija (tako se ovaj njen ezoterijski deo moze okarakterisati za razliku od filozofskog, kosmoloskog hermetizma) sva tri sveta gornjeg kosmosa, odnosno, sve tri opste faze, tezi da ostvari u jednoj, prvoj, zemaljskoj ravni cime "sazima" vertikalu protivprirodnim ujedninjenjem (maijom) dualnih principa postojanja u ovoj ravni. eliksir mladosti i vecnog zivota, misticno jedinstvo, alegorijski hermafrodit, sve su to simbolicke smernice oko kojih se vrti sustina ove religije. esencija ove ideje preneta je u masoneriju koja je relativno kasnog istorijskog datuma i koja, sa prvim izvorima, malo formalne veze ima, ali sustina je ocuvanja kroz ideju sjedinjenja coveka i Boga na Zemlji s ciljem da se postane Bog sam, a ne da se ka njemu vrlinom i verom ide. sustina ovog dela gnoze jeste, upravo, vera da je dovoljno posedovati tajno znanje i da je dovoljno proci inicijalne magijske obrede kako bi se ovo i postiglo. danas, malo ko u to veruje i zato kada vam neko kaze za sebe da je hermetista pitajte ga da li je hermetista filozof (u smislu da priznaje samo njegov kosmoloski deo) ili je vernik hermetista, pa ako kaze da je ovo drugo, pitajte ga kada i gde je iniciran i na kom je stepen inicijacije. sve se ovo razvijalo u vreme pojave hriscanstva, formiranja prve crkve i istorijski se moglo opravdati iz perspektive vremena u kome se javilo. hermetizam je bio veoma uticajan kulturoloski, filozofski i verski pokret i posebne studije postoje na ovu temu, ovde o njima necemo pricati jer je to posebna, velika oblast bas kao i alhemija sama. tipicna srednjevekovna slikovna predstava alhemicarskog Velikog dela sastavljena je iz tri dela pri cemu donji, najcesce, sadrzi neku vrstu cetvorne forme (simbol 4 sublunarna elementa) sa muskom i zenskom predstavom (figurom) ili Suncem i Mesecom. drugi deo slike obicno polaze coveka u samrtni polozaj cime se simbolicki predstavlja preobrazaj smrti, simbolicka smrt i novo radjanje koje se, kod vernika, ostvaruje kroz tananu sferu planetarnih stanica dok je najvisi deo slike predstavljen nekom vrstom objedinjene jedinstvene figure (ostvarenje mistickog jedinstva). ova tri dela slike simbolizuju i tri kokcije, tri alhemijske faze preobrazaja coveka u besmrtno metafizicko bice, ali i tri sveta viseg kosmosa. osnova grckog hermetizma jeste platonizam i zaostatak grckih misterija koje su nastale iz egipatskih. kao takav, hermetizam poseduje kvalitet da bi bio, kao sto i jeste, izvor razumevanja u zapadnoj duhovnoj tradiciji, ali bez sveobuhvatnog uvidjanja verkish i filozofskih stvari, ne predstavlja put sam po sebi. tako su i nastali platonisti hriscani poput Pika De La Mirandole i Marsila Ficina. sustina ovog vida gnostickog hriscanstva jeste platonisticko poimanje kosmosa i hriscanski pristup transcendenciji dok izvorni hermetizam ove dve stvari unifikuje kroz jedan obrazac. pojava hriscanstva i Hristova objava zauvek su promenili svet u njegovom duhovnom delu. tri mudaraca, tri kralja za jednu od interpretacija nose "ponizenje' gnostickog nasledja pred Hristom. i dok neki ovo tumace u apsolutnom smislu odricanja od svake pa i kosmoloske gnoze, dotle platonisti hriscani poklonjenje novozavetnih mudraca tumace kao simbol linije razgranicenja izmedju kosmoloskog ljudskog bivstvovanja i hriscanskog obozenja koje raskida svaku vezu sa istorijskom prethodnicom. astrologija je "cista" stvar i bas kao amoralni ME koji je simbolizuje moze se koristiti i kroz hermeticku religiju i kroz hermeticku filozofiju (videli smo da to nije do kraja ista stvar). 7 hermetickih tacaka predstavljaju njeno hermeticko religijsko nasledje. prva od tih tacaka, nasa fortuna, jeste u sublimator ostalih koje se deriviraju prema solarnom i lunarnom principu. obrtanje formule u nocnim rodjenjima prilicno lici na opsti inverzivni princip alhemijske astrologije jer u nocnim rodjenjima, noc kao simbol pasivnog, zenskog, zemaljskog, povezuje ravan 4 elementa (prva kokcija), MO sa ravni duha (asc, solarni ugao, muski princip) uzdizuci ga ka primordijalnom jedinstvu (pomeranje SO u nocnoj fazi, u dnevnoj ono se prirodno postavlja na njemu pripadajuci ugao). na ovaj se nacin sve tri alhemijske faze sublimiraju u prvoj hermetickoj tacki. princip glavnih tacaka odgovara eshatoloskom ciscenju duse koje se kod alhemicara ubrzava za zivota cemu bi nocna fortuna savrseno odgovarala. u principu, koriscenje ovakve fortune uopste ne mora da nosi nekakve magijske sugestije dok god astrolog tome ne pridaje interventni znacaj. ta koncentrisanost duha je preduslov svih obreda i sve simbolike. ko je od starih astrologa pripadao grcko-rimskim hermetickim krugovima ne mozemo znati jer je sustina hermetickih drustava upravo tajnost, nedostupnost siroj javnosti i nizem puku. hermetizma je bio religija elite, a Ptolomej je pripadao istoj, ako nista, onda prema svom prezimenu (nosi prezime grcke dinastije) i svom obrazovanju. obzirom da je rodjenjem i zivotom bio Egipcanin vrhunskog obrazovanja tesko da sa ovim misterijama nije bio upoznat. ne znamo i, verovatno, necemo znati.
astrološki tekstovi, izrada horoskopa, škola astrologije
www.tradicionalnaastrologija.com